Posljednjih tjedana počeli su se u javnim medijima učestalo pojavljivati članci ili nastupi zainteresiranih pojedinaca kojima se - nakon višegodišnjeg zatišja - pokušava promijeniti slika svojedobnog kriznog stanja u nekoliko banaka, te dovesti u pitanje mjere koje su pritom poduzimale Hrvatska narodna banka i Vlada Republike Hrvatske.
Budući da su sve takve odluke HNB-a objelodanjene i obrazložene odmah nakon njihovog donošenja (i priopćenja o tome još su dostupna na našoj Internet stranici) nismo smatrali potrebnim reagirati na svaki napis te vrste. No, kako se broj tiskanih i elektronskih medija uključenih u ovo "prekrojavanje povijesti" povećava i neistine se umnožavaju, ocijenili smo da ipak treba podsjetiti na neke činjenice i reagirati na bar dio objeda iznijetih na račun središnje banke.
Hrvatska narodna banka zadužena je Zakonom o HNB-u i za kontrolu poslovanja banaka. Ostvarivanje te zadaće provodi se sukladno Zakonu o bankama i drugoj regulativi utemeljenoj na tom zakonu, te na prihvaćenim međunarodnim standardima i utvrđenim načelima bonitetnog nadzora. Sva ta regulativa obvezujuća je za sve banke koje posluju u Hrvatskoj, jednako je dostupna svim upravama i dioničarima banaka, na isti način je nadležne službe središnje banke primjenjuje u bankovnom nadzoru i ocjeni stanja u svim bankama.
Prema tome, bitno različiti poslovni rezultati i kontrolni nalazi u pojedinim bankama, u istovjetnim institucionalnim, zakonskim i gospodarskim uvjetima, nisu bili niti jesu odraz samovolje ni zakulisnih urota "financijske elite" u središnjoj banci, nego poslovne i kreditne politike samih banaka. Nisu dužnosnici i kontrolori HNB-a, već uprave i nadzorni odbori poslovnih banaka, izabrani od strane dioničara, odlučivali u što će se usmjeravati novac štediša i deponenata. Nisu članovi upravnih i nadzornih odbora banaka dovedenih u stanje iz kojega je jedini mogući izlaz bio stečaj ili sanacija ni pitali ni obavještavali HNB kad su odobravali goleme kredite svojim tvrtkama, rodbini i prijateljima, kad su propuštali osigurati odobrene kredite jamstvima odgovarajuće vrijednosti, kad su tajno sklapali i s medijskom bukom raskidali ortačke ugovore, kad su financirali bezizgledne projekte, kad su njihovi dioničari dijelili nepostojeću dobit i radije glasali za promjenu revizora negoli se suočavali s neugodnim izvješćima... Shodno tome, kao što nagrade za dobar poslovni rezultat članovi tih tijela ne dijele ni sa kim drugim, tako ni odgovornost za posljedice loših odluka, nemara ili čak zloporaba ne može biti prenijeta na nikog drugog.
U takvim pokušajima HNB se nekima čini napose prikladnim krivcem. "Krivac" je, za takve bankare i njihove zaštitnike kad otkrije problematične kredite i traži da ih se iskaže u primjerenim rizičnim kategorijama, te da se za vjerojatno nenaplative kredite izdvoje odgovarajuće rezerve, kad ne pristaje da tiskanjem novca, bez pokrića, osigurava nesolventnoj banci nedostajuća sredstva i zahtijeva od nje da provede dokapitalizaciju ako želi nastaviti poslovanje, kad ne mari za intervencije, kad ne pristaje na odgađanje svojih na zakonu utemeljenih mjera i na beskrajno čekanje obećavanih i nikad pristiglih investitora i njihovih milijuna kojima će pokriti gubitke i preporoditi upropaštenu banku.
No, da i ovo ne bi djelovalo kao puka priča bez pokrića, evo i barem nekoliko konkretnih primjera "utemeljenosti" i "objektivnosti" navoda vezanih za pojedine banke.
Tvrdi se, uz ostalo, da je Dubrovačku banku, bez troška za državu, htio i mogao dokapitalizirati inozemni ulagač, ali HNB to nije dopustio. A nikad se nije pojavio nikakav zahtjev inozemnog ulagača kojim bi se od HNB-a tražila suglasnost za preuzimanje vlasničkog udjela u Dubrovačkoj banci (što je obveza, kod svake kupnje udjela od 10 i više posto), te HNB takvu namjeru nije ni mogla osujetiti. Tvrdi se da je ta banka povjerenu joj štednju i depozite koristila za, zapravo, kvalitetne plasmane, od kojih je velik dio išao tvrtkama M. Kutle u sastavu Globus grupe. Da je uistinu bilo sve u redu, zašto bi tadašnji šef Dubrovačke banke samoinicijativno blokirao račune tih tvrtki u pokušaju naplate dospjelih potraživanja? I kako to da država od njenih potraživanja koja je preuzela u sanaciji nije uspjela naplatiti gotovo ništa?
Kad su uočeni problemi u Croatia banci, u HNB-u su s predstavnicima njene uprave i nadzornog odbora održani u više navrata sastanci – uostalom, kao i kod drugih banaka koje su završile u sanaciji ili stečaju - ne bi li ih se potaklo da prionu traženju rješenja za prevladavanje poteškoća i usklađivanju poslovanja s važećim propisima. Pa i da pokušaju uključiti tadašnje dioničare u dokapitalizaciju banke ili da pronađu nove ulagače, kako bi se izbjegla prisilna sanacija ili stečaj banke. Tek kad je postalo očigledno da od toga neće biti ništa, a stanje se u banci i dalje pogoršavalo, upućen je privremeni upravitelj da bi se zaštitili interesi štediša i drugih vjerovnika banke. Obveze i ovlasti privremenog upravitelja bile su propisane tadašnjim Zakonom o bankama, pa i to da ulaskom privremenog upravitelja prestaju ovlasti redovnih tijela upravljanja bankom. Dakle, nije bila zakonska obveza privremenog upravitelja da saziva skupštinu dotadašnjih dioničara.
Stečajni upravitelj Gradske banke uvjerava javnost kako je to bila zapravo dobra banka, a prešućuje se da banka nije mogla isplaćivati štedišama ni glavnicu ni kamate i prije nego što se znalo da će u stečaj. Stečajni postupak traje već šest godina, a vlasnici štednih uloga većih od osiguranog iznosa žale se da iz stečajne mase još ne uspijevaju dobiti nikakvo obeštećenje. Gdje su onda ta zdrava i naplativa potraživanja iz kojih bi se, navodno, mogao osigurati i početni kapital za "oživljavanje banke"?! I kako to da ni prije stečaja niti kroz sve ove godine nijedna druga banka nije pokazala zanimanje za preuzimanje Gradske banke niti vjerovnici za ulaganje u preustroj "zdrave i perspektivne" financijske kuće?
Za Istarsku banku navodi se čak i to da je njen slom izazvao HNB, dokumentom kojim je toj banci naloženo otklanjanje utvrđenih nezakonitosti u poslovanju i nepravilnosti u iskazivanju poslovnih rezultata. Po tome, štetnije je bilo tako nešto tražiti od banke nego što su bili postupci kojima je stigla do nelikvidnosti i nesolventnosti, tako da ju je država spašavala od stečaja. HNB-u se stavlja u grijeh što je potom banka "za male novce" morala promijeniti vlasnika, iako središnja banka ne prodaje banke i ne pregovara s mogućim kupcima, niti je mogla imati ikakvog interesa ili načina da zabrani upravi ili vlasnicima pronalaženje kupca koji bi bio voljan platiti mnogo više. To da takvog nije bilo također govori o stvarnom stanju u kakvom je bila ta banka. Što se tiče tzv. stručne ekspertize koja "dokazuje" navodnu zavjeru i "smišljeno uništavanje" banaka od strane HNB-a na temelju nerealnog prikazivanja njihovog stanja, o tome je sastavljeno posebno očitovanje, koje je zainteresiranima dostupno i na našoj web stranici www.hnb.hr.
Glavni akteri svih tih i sličnih slučajeva, te njihovi medijski i ini odvjetnici, bez imalo ustručavanja optužuju državu i HNB za "otimanje dionica" od bivših vlasnika saniranih banaka, za "razvlašćivanje" malih dioničara i tome slično. Pritom se sasvim zaboravlja da su te banke morale biti sanirane pozamašnim novcem (ili otići u stečaj), koji nije dodijeljen upravljačkim strukturama i dioničarima tih banaka kao prigodni poklon nakon kojega svačija prava ostaju netaknuta. Ta sredstva uložen su u pokrivanje gubitaka u saniranim bankama ili za isplatu osigurane štednje u onima koje su završile u stečaju. U tržišnom gospodarstvu nema besplatnog novca, a dioničarstvo je i rizik a ne samo prilika za dobru zaradu. S tim je nespojivo očekivati da država uloži novac a ne preuzme ni vlasnička prava ni potraživanja.
Svojih interesa za "preispitivanje povijesti", i kad za to nema pravih razloga, imaju različite skupine. Bivšim dioničarima i ulagačima možda su se probudile nade da bi ipak mogli, makar od države, naplatiti izgubljeni kapital što su ga uložili u upropaštene banke. Članovi njihovih uprava i nadzornih odbora rado bi, makar i "post festum", računajući i na faktor zaborava, uljepšali vlastitu prošlost prebacujući sve grijehe nekome drugome ili stvarajući dojam da su sve banke zapravo radile i rade isto što i oni, samo što su iz nekih nedokučivih zavjereničkih razloga HNB i Vlada RH lomile štap baš na njihovim leđima. Ima i takvih koji ne zaboravljaju "nekooperativnost" HNB-a u pokrivanju njihovih promašaja, u spomenutim ili nekim drugim slučajevima. Čudnije od svih tih razloga zapravo je to da sve takve ambicije dobivaju bezrezervnu dobrodošlicu i u tzv. ozbiljnim javnim medijima. I kao da nikoga nije briga kakve bi posljedice mogla takva kampanja imati za stabilnost bankovnog sustava, povjerenje štediša i drugih ulagača, a time i za cijenu ionako velikog inozemnog duga pa i za ukupni gospodarski razvoj.