U posljednje vrijeme iznova se aktualizira pitanje neisplaćene devizne štednje hrvatskih građana u nekadašnjoj Glavnoj filijali Zagreb Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, a vezano za željeni ulazak Nove Ljubljanske banke ili njenog kvalificiranog suvlasnika u hrvatski bankovni sustav. Kao što je poznato, Hrvatska narodna banka smatra da je to neprihvatljivo, dok se ne riješi barem onaj dio dugovanja Ljubljanske banke hrvatskim građanima koji se odnosi na tzv. neprenesenu deviznu štednju. Slovenska strana to u proteklom razdoblju nije prihvaćala. Obrazlažući svoj odbijajući stav, pojedini slovenski dužnosnici nisu prezali ni od ignoriranja ili čak izvrtanja nepobitnih činjenica, a posljednjih dana pojedinci na istaknutim pozicijama nisu se suzdržavali čak ni od prijetnji blokadom Hrvatske na putu u Europsku uniju (što je, prema najnovijim vijestima, ipak opovrgnuto), pa čak i od uvredljivih diskvalifikacija. Vrijedi stoga podsjetiti na neke od osnovnih slovenskih teza koje se plasiraju oko ovog slučaja i osvrnuti se na njihovu "utemeljenost", ostavljajući ovom prigodom po strani i međusobnu kontradiktornost nekih od njih.
1. teza - Slovenska strana nema nikakvih obveza prema hrvatskim štedišama, jer su oni deponirali svoja sredstva u poslovnicama Ljubljanske banke na području Hrvatske.
Ljubljanska banka osnovala je u prosincu 1969. godine u Hrvatskoj svoju filijalu, koja je tijekom naredna dva desetljeća doživjela nekoliko statusno-organizacijskih promjena. Zadnja od njih bila je krajem 1989.godine, kad je odlukom skupštine Ljubljanske banke d.d. Ljubljana postala Glavna filijala Zagreb Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, bez statusa pravne osobe. Filijala posluje za račun matične banke, a matična banka jamči za njene obveze cjelokupnom svojom imovinom, bez ograničenja (što nije nikakav ovdašnji specifikum, već međunarodni standard, koji vrijedi i svuda u Europi). To ujedno znači da su i štediše Glavne filijale Zagreb, koja nije imala status pravne osobe, bili i ostali u ugovornom odnosu s matičnom Ljubljanskom bankom d.d. Ljubljana.
2. teza - Raspadom Jugoslavije obveza Ljubljanske banke je prestala, štedišama je za deviznu štednju jamčila bivša federacije, a Nova Ljubljanska banka nema nikakve veze s Ljubljanskom bankom.
Jamstvo za štednju aktivira se (što također nije nikakva ovdašnja posebnost) kad banka završi u stečaju, što kod Ljubljanske banke nije bio slučaj. Ona je još nekoliko godina nakon raspada bivše federacije redovno poslovala pod istim imenom, a zatim je pretvorena u Novu Ljubljansku banku. To je učinjeno nakon što su sudovi i u Sloveniji i izvan nje počeli donositi presude u korist štediša koji su prvi pokrenuli sudske postupke da bi došli do svojih štednih uloga. Takav potez realiziran je s evidentnom namjerom da se Nova Ljubljanska banka otarasi obveza svoje prethodnice prema štedišama izvan Slovenije. U toj "pretvorbi" Nova Ljubljanska banka preuzela je praktički sveukupnu imovinu Ljubljanske banke, a naravno i sve njene štediše u Sloveniji. Štoviše, Ustavnim zakonom iz srpnja 1994. godine, na kojemu se ta operacija zasnivala, ne-slovenskim štedišama je onemogućeno da naplate svoja potraživanja temeljem sudskih rješenja.
3. teza - Obveze Ljubljanske banke prema hrvatskim štedišama već bi bile izmirene da Hrvatska narodna banka nije "onemogućila poslovanje zagrebačkoj filijali" odnosno ulazak Novoj Ljubljanskoj banci.
Činjenice govore nešto sasvim drugo. Nakon osamostaljenja Hrvatske (i Slovenije) Glavna filijala Zagreb Ljubljanske banke d.d. Ljubljana trebala je uskladiti svoj status s novonastalim okolnostima, dokapitalizacijom se osposobiti za nastavak poslovanja i zatražiti licencu za rad od hrvatske središnje banke. To, međutim, nikad nije učinjeno. Umjesto da ju dokapitalizira matična banka, predloženo je da se zagrebačka filijala Ljubljanske banke d.d. Ljubljana dokapitalizira najvećim dijelom sredstvima - Hrvatskog fonda za razvoj. Iz razumljivih razloga, za takav model osposobljavanja Glavne filijale Zagreb Ljubljanske banke d.d. hrvatska strana nije imala interesa. No, u znak dobro volje i u uvjerenju da će matična banka ipak iznaći neko obostrano prihvatljivo rješenje, zagrebačkoj filijali je Hrvatska narodna banka još godinama tolerirala određeni opseg poslovanja. Preciznije rečeno, dopušteni su joj poslovi domaćeg platnog prometa za potrebe naplate njenih potraživanja i izvršavanja njenih obveza. Tek 14.srpnja 2000. godine konačno je zatvoren žiro račun zagrebačke filijale Ljubljanske banke, što znači da je slovenska strana imala na raspolaganju cijelo desetljeće da riješi njen status u skladu s važećim hrvatskim propisima i međunarodnom praksom, a tako i problem neizmirenih obveza prema ovdašnjim štedišama. To nije učinjeno, ali se sad isplata štednje uvjetuje prethodnim, izravnim ili posrednim, ulaskom Nove Ljubljanske banke na hrvatsko financijsko tržište. Uzgred rečeno, u Bosni i Hercegovini omogućen je ulazak Nove Ljubljanske banke u bankovni sustav, ali obveze prema štedišama ipak nisu izmirene.
4. teza - Omogućivši svojim građanima da prenesu svoju štednju iz filijala banaka sa sjedištem izvan Hrvatske u ovdašnje banke, Republika Hrvatska preuzela je na sebe obvezu prema svim štedišama, pa i onima koji još imaju važeće štedne knjižice Ljubljanske banke.
Republika Hrvatska je nakon osamostaljenja - u cilju izgradnje povjerenja građana u svoj bankovni sustav - omogućila svojim građanima da izaberu hoće li ostati u izravnom privatno-pravnom ugovornom odnosu s bankama sa sjedištem izvan Hrvatske ili će svoja potraživanja prepustiti Republici Hrvatskoj, a ona će im jamčiti postupnu isplatu štednje tijekom deset godina. Ni u jednom slučaju obveza slovenske banke se ne gasi, samo što je kod neprenesene štednje ostala i dalje izravna obveza prema štedišama, a za prenesenu štednju - koja je u međuvremenu isplaćena na teret hrvatskog državnog proračuna - pravo potraživanja prenijeto je na Republiku Hrvatsku. Otprilike dvije trećine štednje od ukupne devizne štednje u Glavnoj filijali Zagreb je preneseno, a vlasnici približno jedne trećine štednje vjerovali su da će lakše i brže do svog novca ako u svojim rukama zadrže važeće štedne knjižice Ljubljanske banke d.d. Ljubljana. Dakle, temeljem neprenesene štednje u zagrebačkoj filijali Ljubljanske banke hrvatski građani izravno potražuju prema raspoloživim podacima oko 312 milijuna DEM glavnice plus kamate, a hrvatska država još gotovo dvaput toliko za isplaćenu prenesenu štednju.
5. teza - Slovenija nije imala nikakve koristi od poslovnica Ljubljanske banke u Hrvatskoj, pa zašto bi onda imala i obveze prema njihovim štedišama.
Nitko nikad nije otvarao banke iz dobročinstva prema lokalnom stanovništvu i poduzećima, već zbog vlastitih poslovnih interesa, pa tako i Ljubljanska banka. Raspoloživi podaci pokazuju da je ukupni iznos devizne štednje koji su sve banke iz Slovenije (dakle i cijeli tamošnji sustav Ljubljanske banke i ostale) deponirale kod Narodne banke Jugoslavije bio samo za dvadesetak posto veći od iznosa deponiranog iz same zagrebačke podružnice Ljubljanske banke. Glavna filijala Zagreb Ljubljanske banke d.d. Ljubljana bila je po prikupljenoj deviznoj štednji jača od svih banaka u bivšoj državi, a po veličini aktive druga u sustavu LB što prilično uvjerljivo svjedoči koliku je važnost imala ta filijala za ukupno poslovanje najveće slovenske banke, a napose za prikupljanje u to vrijeme itekako važnih deviza, bez obzira jesu li one korištene unutar vlastitog bankovnog sustava ili redeponirane kod NBJ.
6. teza - Dinarima koje je Ljubljanska banka d.d. Ljubljana dobila u obliku beskamatnog kredita od Narodne banke Jugoslavije, kao protuvrijednost za deponiranu deviznu štednju prikupljenu od hrvatskih građana, kreditirane su putem zagrebačke filijale hrvatske tvrtke.
Štediša se ne tiče niti imaju ikakvog utjecaja na odluke banke koga će kreditirati raspoloživim sredstvima. Stoga je nezamislivo bilo gdje u civiliziranom svijetu da se obveza banke prema svom štediši osporava tvrdnjom da je njegovim novcem kreditirana neka tvrtka od koje nije naplaćen dug.
No, i neovisno o tome, treba reći da je prema vlastitim podacima Glavne filijale Zagreb Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, njena bilanca na kraju 1989. godine iznosila 809 milijuna USD. U strukturi pasive čak 83 posto činila je ukupna štednja građana, a devizna štednja 76 posto odnosno 611,6 milijuna USD (ostalo se odnosilo na kapital i međubankovne transakcije). U aktivi bilance čak 74 posto odnosilo se na potraživanja od NBJ po osnovi deviznih depozita građana, 14 posto činili su uglavnom kreditni odnosi s matičnom bankom, a svega 12,6 posto plasmani gospodarstvu i građanima s područja Hrvatske i Slovenije!
7. teza - Kad se uzmu u račun dugovanja i potraživanja Glavne filijale Zagreb Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, ona se u najmanju ruku poništavaju ili je čak hrvatski dug veći!
U tom smislu vrlo je zanimljiv još jedan detalj o kojemu ovih dana saznajemo iz slovenskih medija: u bilanci zagrebačke filijale Ljubljanske banke, sa stanjem krajem prošle godine vodi se kao obveza prema 132 tisuće deviznih ulagača ukupno 172 milijuna eura obveza. A kao njena sporna i dvojbena potraživanja, uglavnom prema pravnim osobama, navode 484 milijuna eura, uz napomenu da je "ovaj iznos tako visok zbog visokih hrvatskih zateznih kamata", koje očigledno nisu primijenjene pri preračunavanju aktualne vrijednosti neisplaćene štednje. Valjda i vrijednost novca ovisi o tome tko bi ga trebao (na)platiti.
8. teza - Republika Hrvatska ne poštuje međunarodne ugovore, u konkretnom slučaju Aneks C Ugovora o pitanjima sukcesije, koji su potpisali ministri vanjskih poslova država sljednica bivše SFRJ u Beču 29.6.2001. godine.
Kad je riječ o obvezama za štednju, slovenski predstavnici se u tumačenju tog Ugovora pozivaju na "načelo teritorijalnosti", tj. da svaka od država sljednica bivše federacije mora preuzeti jamstva za sveukupnu štednju prikupljenu na njenom današnjem području, bez obzira u koju banku je položena. Pritom se sasvim ignorira činjenica da je upravo tim Ugovorom utvrđen ključ, prema kojem je udjel Slovenije u podjeli financijske imovine i obveza od 16 posto proizišao i iz njenog udjela u deviznim depozitima građana deponiranima kod bivše Narodne banke Jugoslavije, a pri čemu su u korist Slovenije uračunati i depoziti građana kod filijala Ljubljanske banke d.d. u svim republikama bivše federacije! Bez tih depozita i udjel Slovenije u raspodjeli imovine bio bi znatno niži (oko 13,26 posto). Dakle, kod podjele prava trebao bi vrijediti jedan princip, kod izmirivanja obveza prema štedišama drugi?!
9. teza - Republika Hrvatska onemogućila je i dogovor u okviru Banke za međunarodna poravnanja u Baselu, kao i MMF-a.
Nikakvih pregovora o ovom pitanju u okrilju MMF-a nije bilo, niti su predviđeni. Pregovori u Baselu doista su započeti još prije nekoliko godina, pod vodstvom bivšeg švicarskog guvernera. No, nakon što se ispostavilo da su stajališta i interesi Slovenije (i njene Ljubljanske banke) s jedne strane te Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije (i njihovih građana koji su štedjeli u filijalama Ljubljanske banke) s druge strane oprečni i nepomirljivi, pregovori su okončani bez rezultata.
10. teza - Republika Hrvatska, a napose Hrvatska narodna banka i njen guverner, ponašaju se "neeuropski" i diskriminatorski, te krše europske pravne stečevine u pogledu slobodnog kretanja kapitala.
Predbacivati državi u kojoj je 92 posto bankovnog sustava u stranom vlasništvu da onemogućava slobodno kretanje kapitala uistinu je apsurdno. Osporavati pravo središnjoj banci bilo koje države da procijeni da li banka koja pokušava ući u njen bankovni sustav pridonosi njegovoj vjerodostojnosti i stabilnosti, te da pritom vodi računa i o odnosu te banke prema zakonskim propisima i ugovornim obvezama, nespojivo je također s bilo kakvim "europskim pravnim stečevinama".
O poštivanju europskih standarda i (ne)diskriminatornom postupanju nešto kaže i već spomenuta činjenica da je slovenska država svojim Ustavnim zakonom iz 1994. godine zabranila sudsku zaštitu i ovrhu u korist neslovenskih štediša Ljubljanske banke (bilo bi zanimljivo čuti na kojim se "europskim stečevinama" to zasniva?!), dok hrvatska država niti jednim svojim aktom nije zabranila toj banci da i sudskim putem naplaćuje svoja potraživanja od hrvatskih pravnih ili fizičkih osoba.
Podmetanje na račun guvernera Hrvatske narodne banke, kako on svojim zahtjevom da se hrvatskim štedišama konačno omogući pristup njihovom novcu zatvara Hrvatskoj vrata Europske unije, te povezivanje ovog slučaja sa smjenom talijanskog guvernera (zbog favoriziranja jedne od banaka s kojom su ga povezivale osobne veze i izdašni obiteljski pokloni), razina je javne komunikacije na koju se ne želimo spuštati. Takvim putem uistinu se ne stiže do izlaza koji bi bio obostrano prihvatljiv, ne samo u interesu izravno zainteresiranih u ovom slučaju nego i u interesu sveukupne dobrosusjedske suradnje Slovenije i Hrvatske.
