Hrvatska je već četiri godine de facto u recesiji. Od 2009. do 2011. godine BDP se smanjio za 8,3 posto, a ove godine očekujemo da će se smanjiti za daljnjih otprilike 1,9 posto, što će kumulativni pad BDP-a u zadnje četiri godine povećati na otprilike 10 postotnih poena. Tek iduće godine moguće je očekivati početak blagog oporavka.
Rast je, međutim, tek zbirni iskaz mnogih značajki ekonomije. Model rasta u Hrvatskoj u desetak godina prije početka krize, zasnivao se prvenstveno na znatnom korištenju inozemnog kapitala. Strana izravna ulaganja - 'dobar kolesterol' - većim dijelom su završila u sektoru međunarodno neutrživih dobara i usluga, dok je 'loš kolesterol' - priljev kapitala dužničkog karaktera - pretežito završio u rastu plaća, kreditima, odnosno rastu osobne potrošnje, ili pak u infrastrukturnim državnim investicijskim projektima, koji u velikoj mjeri nisu u stanju generirati novčane tijekove za servisiranje tog dužničkog kapitala.
Prema istraživanju MMF-a, u razdoblju od 2000-2011. doprinos kapitala rastu BDP-a u Hrvatskoj bio je prosječno 2,3 posto godišnje, tehnološkog napretka 0,2 posto, a rada 0 posto. Nije, dakle, nikakvo čudo da je Hrvatska početkom krize, kad je prestao priljev kapitala, izgubila sposobnost rasta. Angažman rada, proizvodne i procesne inovacije i tehnološki napredak, naime, u Hrvatskoj, nažalost, nisu djelotvorni faktori rasta.
Danas se Hrvatska nalazi na važnom, rekao bih, iako ne volim prejake riječi, gotovo sudbonosnom raskrižju. Ovaj put ne bira političku sudbinu, poput napuštanja Jugoslavije i osamostaljivanja 1991., niti ulaska u EU dvadeset godina poslije, već svoju buduću ekonomsku sudbinu. Dosadašnji model ekonomskog razvoja, koji se temeljio pretežito na priljevu dužničkog kapitala, je slomljen i nepopravljiv. Ne samo to, on u naslijeđe ostavlja bitna ograničenja za brz i uspješan rast u budućnosti. Vanjski dug od 100 posto BDP-a, javni dug koji se brzo približava granici od 60 posto BDP-a, lošu ekonomsku strukturu, bez dovoljnog broja dovoljno velikih poduzeća koja su uključena u međunarodne lance ponude, spor i nepouzdan državno-administrativni i pravosudni sustav, sustav mirovinskog osiguranja s rastućim deficitom, neefikasno strukturiran zdravstveni sustav, obrazovni sustav pri dnu europskih ljestvica izvrsnosti, velik dio poljoprivrede s niskom produktivnosti i relativno visokom zaduženošću, rigidno radno zakonodavstvo s niskom ukupnom zaposlenošću i zaposlenošću s djelomičnim radnim vremenom, da nabrojim samo neke od najznačajnijih strukturnih problema. Kao posljedica brojnih strukturnih neefikasnosti, Hrvatskoj već godinama pripada neprihvatljivo nisko mjesto na ljestvicama koje ocjenjuju poslovnu klimu u pojedinim zemljama, a zadnje izvješće Svjetske banke pokazuje da u tom pogledu nikakvog napretka nema.
To su vrlo ozbiljna ograničenja za budući razvoj naše zemlje. Međutim, nisu nepremostiva, uz odlučnu promjenu modela ekonomskog razvoja. Ono što je zabrinjavajuće je da se umjesto nove, drukčije ekonomske politike, u zadnje vrijeme ponovo nude obrasci starih propalih politika. Katkad iz neznanja, katkad iz populizma, a često kao kombinacija jednog i drugog. Neznanje je uvijek loše, nekad opasno, a populizam je osobito opasan u vremenima krize. Ljudi, nezadovoljni neuspješnim političarima, izmoreni krizom, padom standarda i dužničkim problemima, postaju skloniji prihvaćati naoko jednostavna i bezbolna rješenja teških problema, a onih koji ih nude nikad ne nedostaje.
Sugestije da se rješenje problema u Hrvatskoj danas može naći izvan okvira makroekonomske stabilnosti su vrlo opasna iluzija. I politika devalvacije tečaja domaće valute i fiskalne ekspanzije i monetarnog financiranja deficita isprobana je puno puta za vrijeme Jugoslavije, a djelomično i u neovisnoj Hrvatskoj. I svaki puta je propala. Zašto ju onda neki ponovo zazivaju? Ili zato što nisu u stanju učiti, ili zato jer je to najlakše rješenje za ponuditi. Ne treba provoditi teške i nepopularne strukturne reforme - sve se lako rješava tiskanjem novca, devalvacijom i zaduživanjem za državnu potrošnju. Vrlo zavodljivo, osobito za one koji zaboravljaju povijest.
Kada bi bili u pravu, moram priznati, bilo bi to sjajno. Zašto bi se Nijemci, Danci, Nizozemci, Austrijanci i druge uspješne zemlje EU desetljećima nakon Drugog svjetskog rata držali politike čvrste valute, niskih deficita, kontrole politike plaća, i podizanja proizvodnosti kroz tehnološke inovacije i poboljšanje proizvodnih procesa? Kad su jednostavno mogli konkurentnost i socijalno blagostanje postići visokim domaćim i vanjskim deficitima, tiskanjem novca i devalvacijama. Zbog čega je u tim zemljama stopa zaposlenosti između 70 i 75 posto (postotak zaposlenih u dobi 15-64 godine), naspram hrvatskih 52,4 posto, što je niža stopa zaposlenosti od ijedne zemlje EU, uključujući Grčku, koja je sa stopom zaposlenosti od 56 posto najlošija zemlja u EU? Zbog čega, uostalom, Jugoslavija nije postala izvozna sila uz tolike devalvacije dinara?
U situaciji u kojoj je vanjski dug 102 posto BDP-a, u kojoj je godišnja ukupna potreba inozemnog (re)financiranja 35-36 posto BDP-a, i u kojoj samo država mora financirati još otprilike dodatnih cca. 5 milijardi eura deficita u ovoj i iduće dvije godine, svako gubljenje makroekonomske stabilnosti, fiskalne ili monetarne, u obliku brzog nastavka rasta javnog duga preko 60 posto i/ili devalvacije tečaja domaće valute, dovelo bi do gubljenja povjerenja investitora i nemogućnosti refinanciranja obveza po održivim uvjetima. Javni dug je od 2008. do danas porastao s 29,3 posto BDP-a, na otprilike 53 posto i očito je na neodrživoj putanji, što upozoravaju i rejting agencije i MMF i investitori. Zanemariti to upozorenje i pozivati se, u ovim uvjetima, na takozvana keynesijanska rješenja znači ne razumjeti ekonomske i financijske rizike za zemlju i nuditi ljudima vrlo opasnu iluziju da i dalje može biti po starom.
Slično je i s prizivanjem devalvacije u uvjetima ne samo visoke vanjske zaduženosti, već i vrlo visoke domaće štednje u stranoj valuti, odnosno euru. Direktna posljedica devalvacije domaće valute bila bi kvarenje svih pokazatelja zaduženosti bitnih za ocjenu ranjivosti domaće ekonomije, kreditni rejting i time povjerenje investitora. Također, devalvacija u uvjetima valutne supstitucije, odnosno visoke euroiziranosti pasivne strane bilanci države, poduzeća i većine zaduženih kućanstava, djeluje prorecesijski, smanjujući rast BDP-a kroz smanjenje investicijske, osobne i državne potrošnje zbog rasta relativne zaduženosti. Već će i u novom izdanju Handbook of monetary economics posebno poglavlje biti posvećeno specifičnostima monetarne politike u uvjetima visoke valutne supstitucije, a na zadnjem sastanku skupine G-30, najrespektabilnijeg svjetskog skupa ekonomista, u Tokiju prošli tjedan, svim sudionicima je podijeljen upravo papir koji objašnjava zašto je aktivna tečajna politika neefikasna u slučaju malih otvorenih zemalja. Osobito ukoliko su visoko dolarizirane/euroizirane. Nažalost, suvremenu literaturu izgleda ne prate niti oni kojima bi to trebao biti posao. Iako, ne bi ju trebalo niti čitati. U ovoj zemlji ju možemo pisati, nakon svih grešaka iz prošlosti.
Jedna od njih, koja se ovih dana ponovo javlja, je nostalgija za državnim bankarstvom. Godinama smo slušali kako su Hrvatskoj potrebne državne banke, kako je Hrvatska pogriješila privatizirajući ih, kako bi se trebalo ugledati na Sloveniju, kako državne banke postoje i drugdje u Europi. No, danas, nakon svega što se dogodilo s državnim bankama od bivše Jugoslavije, Hrvatske, Slovenije, Španjolske ili čak Austrije i Njemačke, i dalje zazivati povratak državnom bankarstvu stvarno znači da je krivulja učenja za neke ljude diskontinuirana.
No, maknimo se od rasprava koje, u biti, pripadaju prošlosti.
Gdje smo danas i što možemo očekivati?
Rekao bih da su pred Hrvatskom dva imperativa. Prvi je sačuvati makroekonomsku stabilnost, jer bez nje će se kriza samo produbiti. Ono što je pozitivno ove jeseni je činjenica da je sačuvan kreditni rejting i povjerenje investitora, u teškim uvjetima. To je posljedica s jedne strane početka provođenja fiskalne konsolidacije i najavljenog smanjenja proračunskog deficita i uvođenja fiskalne discipline a, s druge, činjenice da je financijski sustav u Hrvatskoj stabilan i profitabilan, prvenstveno zbog odgovarajućih makroprudencijalnih politika provođenih prije početka krize.
Dio zemalja u Europi zapao je u ozbiljne poteškoće i izgubio povjerenje tržišta zbog toga što im je fiskalna situacija postala neodrživa uslijed visokih proračunskih deficita i visokog javnog duga, te je refinanciranje tih deficita postalo toliko skupo da ne uspijevaju zaustaviti rast javnog duga. Radi se o takozvanom efektu grude snijega, kad zbog visokog duga zemlja gubi povjerenje investitora i mora se zaduživati po sve višim kamatnim stopama, što zahtijeva sve veću fiskalnu kontrakciju kako bi se zaustavio daljnji rast javnog duga uslijed povećanja kamatnih troškova njegovog servisiranja.
Drugi dio zemalja, poput Islanda, Irske, Španjolske i Slovenije zapao je u ozbiljne probleme prvenstveno zato jer nisu uspjele sačuvati stabilnost financijskog sustava, pa su zbog gubitaka bankarskog sustava i ostvarenih ili potencijalnih fiskalnih troškova povezanih s tim gubicima, izgubile povjerenje financijskih tržišta i suočile se sa smanjenjem rejtinga i velikim povećanjem troškova zaduživanja.
Da bi zadržala povjerenje tržišta, Hrvatska, međutim, mora kredibilno nastaviti proces fiskalne konsolidacije koji će udjel javnog duga u BDP-u staviti na silaznu putanju. Pri tome valja voditi računa o tome da je smanjenje deficita kroz smanjenje rashoda manje štetno za rast nego putem povećanja porezne presije. Fiskalna konsolidacija ove godine događa se pretežito na prihodnoj, umjesto rashodnoj strani proračuna, što će uz veći od očekivanog pada inozemne potražnje i podbačaj investicija, dovesti do toga da će pad BDP-a biti veći od očekivanog, a upitno je i izvršenje planiranog smanjenja deficita. Ukoliko želi smanjiti negativan utjecaj fiskalne konsolidacije na rast, Vlada ga mora usmjeriti na rashodnu, umjesto prihodne strane proračuna. Što ne isključuje promjenu strukture poreza.
Drugi imperativ je nalaženje novog modela rasta. Vrijeme "lakog" rasta na temelju povećanja dužničkog kapitala je prošlo. Razine vanjske i javne zaduženosti od 102 posto i 53 posto BDP-a, jednostavno više ne dopuštaju taj model rasta.
Što to znači? To znači da u kratkom roku ne možemo niti od javne, niti od osobne potrošnje očekivati da budu glavna poluga rasta.
Uz domaće, nažalost, niti vanjsko okruženje nije poticajno i ne može značajno potaknuti domaći rast: za Italiju se ove godine očekuje pad BDP-a od 2,3 posto, u 2013. godini pad od -0,7 posto, s tek blagim oporavkom od 0,5 posto rasta u 2014. Drugi glavni vanjskotrgovinski partner, Njemačka, usporila je rast s lanjskih 3,1 posto, na očekivanih 0,9 posto ove i iduće godine, te na 1,4 posto 2014. Za najznačajnijeg trgovinskog partnera u susjedstvu - Sloveniju - očekuje se pad BDP-a od 2,2 posto ove godine i -0,4 posto iduće godine, te umjereni oporavak 2014. od 1,7 posto rasta BDP-a. Dakle, inozemna potražnja nije ta koja će sama po sebi biti u stanju generirati značajan rast, usprkos ulasku u EU iduće godine.
Jedini način da izvoz učinimo djelotvornim čimbenikom gospodarskog rasta u kratkom/srednjem roku je, dakle, povećanjem udjela hrvatskog izvoza na međunarodnim tržištima, budući da agregatna inozemna potražnja na tradicionalnim izvoznim tržištima neće značajnije rasti.
To će, pak, biti vrlo teško ostvariti bez privlačenja inozemnih ulaganja u izvozni sektor, a određenu ulogu u povećanju neto izvoza može igrati i povećano ulaganje u domaće primarne izvore energije.
Općenito, čini se da je prevelik naglasak stavljen na državne investicijske projekte, osobito imajući na umu ograničen kapacitet za zaduživanje države i kvazidržave, a premali na privatne investicije.
A upravo su privatne investicije, a osobito privlačenje privatnog kapitala u izvozno ili uvozno supstitutivne sektore ono što je neophodno potrebno za brzu promjenu modela rasta u Hrvatskoj. To je ono što u srednjem roku može podići potencijalnu stopu rasta BDP-a. Iskustva malih otvorenih zemalja koje su uspješno razvile izvoznu industriju pokazuju da su u tome ključnu ulogu odigrala strana ulaganja. Od Irske, preko Estonije, Mađarske i Češke, do Slovačke, udio poduzeća u stranom vlasništvu u ukupnom ili robnom izvozu tih zemalja na razini je od oko 80, pa i više, posto. U Hrvatskoj je to isključujući INA-u 47 posto, a uključujući INA-u 53 posto, i to na nižoj razini udjela izvoza u BDP-u.
Za one koji i dalje misle da rješenje problema hrvatskog izvoza leži u devalvaciji tečaja domaće valute, treba reći i to da je do početka krize najbrže stope rasta izvoza u srednjoj i istočnoj Europi ostvarila Slovačka, zemlja koja je bila suočena i s daleko najjačom realnom aprecijacijom tečaja domaće valute od preko 40 posto, dok je Hrvatska, uz znatno blažu aprecijaciju realnog tečaja, od desetak posto, ostvarila najsporiji rast izvoza. Kada bi tečaj bio dominantna determinanta izvoza, teško da bi to bilo moguće. Glavna razlika između dvije zemlje- izravna strana ulaganja u izvozni sektor.
Drugim riječima, Hrvatska opet mora temeljiti rast na priljevu kapitala, no ovaj put ne dužničkog, nego izravnog. Treba reći da je do sada Hrvatska imala i objektivno značajan nedostatak u privlačenju inozemnih izvozno orijentiranih ulaganja zbog toga što nije bila članica EU. Od iduće godine taj nedostatak nestaje i Hrvatska mora iskoristiti tu priliku ukoliko se želi relativno brzo vratiti na putanju rasta i kreiranja novih radnih mjesta. Okolina nam ne ide na ruku, jer ovo nije niti 2004. niti 2007., već vrijeme duboke krize u Europi, no to samo znači da je potrebno razmišljati hrabro i biti odlučan u rušenju prepreka za poslovanje i investiranje u Hrvatskoj. U tom pogledu ovotjedna činjenica da je Hrvatska s vrlo loše pozicije pala za dodatna četiri mjesta na jednoj od rang-lista koje mjere poslovnu/investicijsku klimu ne ohrabruje. Ona bi trebala biti alarm i pomoć za redefiniranje prioriteta ekonomske politike. Ako je gdje potrebno vući radikalne poteze onda je to upravo na tom području. Neće, naime, biti dovoljno samo rješavati postojeće prepreke za poslovanje/ulaganja u Hrvatsku, već biti i inovativan i poduzetan u stvaranju uvjeta koji su bolji nego u drugim zemljama.
Ne uspije li postati atraktivna za poslovanje i privući značajnije investicije, Hrvatska će, uz ograničenja visoke razine duga, teško uspostaviti funkcionalan model rasta. To bi zemlju moglo osuditi na relativno niske stope rasta u idućim godinama.
To će onda definirati i standard življenja ove i budućih generacija. Mirovinski sustav je već dugo u dubokoj krizi, a stopa zaposlenosti najniža u Europi. To su problemi koji mogu dugoročno utjecati na relativan pad standarda života u Hrvatskoj naspram drugih zemalja. Najgore bi bilo da najbolje obrazovani, vi mladi, suočeni sa slabim mogućnostima zapošljavanja, odlučite bolje sutra potražiti u inozemstvu. Vi ste onaj kapital, ljudski, koji je najvažniji, i bez kojeg nema razvoja.
Da se na kraju vratim na početak. Izbor ekonomske budućnosti, redefiniranje modela rasta i izbor sukladnih ekonomskih politika toliko je danas važan za Hrvatsku, da je ponovo poželjan i politički i općedruštveni konsenzus oko cilja i načina dolaska do njega. Barem među najrelevantnijim društvenim i političkim snagama. Ne bude li on postojao, partikularni interesi i populistički porivi prijete blokadom procesa koji su dugoročno u interesu Hrvatske, svih njenih građana, a najviše vas, pred kojima je, nadam se, i cijela radna karijera (vjerojatno do 70te godine života) i, potom, ugodna mirovina u najljepšoj zemlji u Europi.