Drago mi je što ste se odazvali našem pozivu. Sličan skup smo imali prije nepuna dva mjeseca, kad smo vas informirali o pogledima Hrvatske narodne banke na aktualnu ekonomsku situaciju i o našim preliminarnim očekivanjima u pogledu kretanja u 2009. godini. U međuvremenu su se neke naše pretpostavke potvrdile u praksi, sukladno čemu je HNB poduzeo i dalje će poduzimati odgovarajuće mjere. Prije svega, želio bih vas informirati o tim mjerama, koje bih stavio u kontekst širih zbivanja u svijetu i u našoj zemlji.
Pokazalo se da je usporavanje gospodarskog rasta, prisutno u drugom i trećem tromjesečju 2008. godine, u četvrtom tromjesečju praktički prešlo u stagnaciju na godišnjoj razini, pa se - iako će godišnja stopa rasta za cijelu 2008. iznositi oko 2,3% - tendencija usporavanja ekonomske aktivnosti očito prenosi u 2009. godinu. U takvim uvjetima bitno se zaoštravaju dva ključna problema hrvatske ekonomije, koja su se akumulirala godinama: deficit tekućeg računa platne bilance, za koji ocjenjujemo da je u 2008. iznosio oko 4,5 milijarde eura ili 11% bruto domaćeg proizvoda, i inozemni dug, koji je krajem 2008. dostigao 39 milijardi eura, što je 94% bruto domaćeg proizvoda.
Ta dva bitna problema definirat će ukupnost ekonomskih kretanja u ovoj godini i predstavljaju osnovni izazov za ukupnu ekonomsku politiku. Pred nju se postavlja pitanje kako spriječiti eskalaciju negativnih posljedica ovih dvaju problema u uvjetima svjetske financijske i gospodarske krize, koja se u oba aspekta prenosi i na Hrvatsku.
Ta politika će biti suočena s nekoliko krupnih ograničenja. Prvo je pad izvozne potražnje, za koji ocjenjujemo da bi mogao iznositi oko 3% u sektoru roba i usluga. Drugo je bitno smanjenje izravnih inozemnih ulaganja, jer nakon privatizacije dijela INE i nije ostalo mnogo toga za prodaju. Treće je zaustavljanje rasta inozemnog zaduživanja poduzeća zbog kontrakcije tržišta kapitala, uz pitanje u kojoj mjeri će se njihov postojeći dug moći reprogramirati u 2009. godini. Četvrto su visoke otplate ukupnog inozemnog duga koje dospijevaju ove godine, a iznose oko 12,8 milijardi eura glavnice i oko milijardu eura kamata, što je otprilike jedna trećina bruto domaćeg proizvoda. Od toga je približno 6 milijardi dospjela glavnica duga poduzeća i države.
Posljedica tih eksternih ograničenja je i nemogućnost financiranja uvoza na dosadašnjoj razini. Sukladno tome, ocjenjujemo da će uvoz biti smanjen oko 8%, pri čemu uvoz bez nafte oko 5%. Slijedom navedenog, došlo bi i do smanjenja deficita tekućeg računa platne bilance s oko 11 posto u 2008. na 6 do 6,5 posto BDP-a u 2009. godini.
Takva situacija ne ostavlja velik manevarski prostor za izbor ekonomske politike koju je potrebno provoditi u ovoj, a vjerojatno i u sljedećoj godini. To je politika zaustavljanja rasta domaće potrošnje, promjene u njezinoj strukturi i štednja na svim razinama. Navedena vanjska ograničenja i takav tip ekonomske politike imat će neizbježno negativni utjecaj i na gospodarski rast, te na društvo u cjelini. Pritom nije najvažnije hoće li se stopa BDP-a smanjiti za jedan, dva ili tri posto, već je bitno kako sačuvati zdravu jezgru ekonomije, omogućiti joj da se financira i da posluje u takvim otežanim uvjetima.
U tome, naravno, bitnu ulogu ima financijski sektor i zadržavanje njegove stabilnosti. To pretpostavlja paralelno ostvarivanje dvaju ciljeva - očuvanje eksterne likvidnosti zemlje i stabilnosti tečaja, što je povezano i ne može se odvajati jedno od drugoga. Ako to ne bi postigli, aktivirali bi se svi rizici: valutni, kreditni, gubitka rejtinga, poskupljenja i zaustavljanja priljeva sredstava iz inozemstva. Jednostavno, rizici urušavanja financijskog sustava. Definitivno bi bila narušena sposobnost financijskog sustava da normalno funkcionira, što se odnosi, naravno, na sve aktere koji izravno ili neizravno čine taj sustav i imaju bitan utjecaj na njegovo funkcioniranje, a prije svega na poslovne banke.
Činjenica je da su poslovne banke u Hrvatskoj završile 2008. godinu s dobrim financijskim rezultatima i to boljima od njihovih matičnih banaka. Njihova stopa prinosa na kapital je veća od 10%, adekvatnost kapitala veća je od 14%, što im je davalo i daje im sigurnost poslovanja. Međutim, činjenica je i to da su se bitno izmijenile okolnosti u kojima one posluju, a ta promjena okolnosti odražava se i na moguće modalitete njihova poslovanja u 2009. godini. Jedna od tih okolnosti jest manja izdašnost eksternih izvora sredstava, veći troškovi angažiranja tih sredstava, povećana potražnja za devizama u zemlji, a isto tako i povećane potrebe za domaćim zaduživanjem države, koja će između ostalog i na taj način morati refinancirati otplatu dijela svog inozemnog duga.
Sve te izmijenjene okolnosti imaju kao posljedicu i pokušaj banaka da kroz dogovore s Hrvatskom narodnom bankom i kroz druge kanale pokušaju utjecati na neke aspekte monetarne politike središnje banke. Tako se dogodio i slučaj bez presedana, u vrijeme pregovora između Ministarstva financija i konzorcija banaka oko odobravanja kredita od 750 milijuna eura. Banke su pokušale uvjetovati odobravanje tog kredita s četiri krupne promjene u politici HNB-a. Ti su zahtjevi bili sljedeći: ukidanje ograničenja rasta kredita, odnosno praćenje tog rasta po originalnim valutama u kojima se krediti odobravaju; vraćanje kunskog dijela izdvajanja obvezne pričuve sa 75 na 50%; kunska likvidnost dovoljnu da kamatna stopa na tržištu novca kontinuirano ne prelazi 10%, te usklađivanje mehanizma djelovanja središnje banke na kontroli tečaja s poslovnim bankama.
Htio bih objasniti pozadinu tih zahtjeva, ne zato da kritiziram banke, nego da objasnim elemente o kojima centralna banka vodi računa pri utvrđivanju i provođenju svojih mjera. Počet ću od tvrdnje, koja nije dolazila samo iz bankarskih krugova, da u uvjetima otežanog inozemnog zaduživanja nema smisla inzistirati na ograničenju rasta kreditnih plasmana banaka, posebice u situaciji kad same banke planiraju niži rast plasmana u 2009. nego što im to limiti omogućavaju. Naravno, bilo je i ocjena da zbog limita neke banke moraju prestati s odobravanjem kredita. No, krajem siječnja ove godine u odnosu na prosinac 2007. godine, koji je baza za Odluku o ograničenju rasta plasmana banaka, plasmani banaka stanovništvu i poduzećima povećani su za 11,2 posto. Kako je limit rasta bio 13 posto, banke su u siječnju imale dovoljno sredstava za normalni rast kredita. No, "kvaka" je u valutnoj klauzuli, zbog koje svaka značajnija deprecijacija tečaja kune povećava nominalnu vrijednost kredita, odnosno snižava limite banaka. Kod valutne klauzule u euru to nije problem, jer je kuna u proteklih 13 mjeseci u odnosu na euro deprecirala svega 0,7 posto. Problem je deprecijacija kune u odnosu na švicarski franak od 12,3 posto. Zbog toga su se banke s većim udjelom kredita indeksiranih u švicarskim francima našle u situaciji da su im limiti postali "preniski", pa i da usporavaju rast plasmana kako ne bi morale upisivati blagajničke zapise.
S tim u vezi napomenuo bih da smo u nekoliko navrata tijekom 2006. i 2007. godine javno ukazivali na rizike vezane uz odobravanje kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kako za komitente tako i za poslovne banke - zamjenik guvernera Vujčić o tome je govorio i u Hrvatskom saboru - no naša upozorenja nisu naišla na veliki odjek. Kamate na takve kredite bile su niže u odnosu na druge, pa je potražnja za njima rasla. U međuvremenu su i s tako niskim kamatama, a zbog aprecijacije švicarskog franka, kunska vrijednost i otplate takvih kredita bitno povećane. Rezultat toga je želja banaka da se njihovi problemi s limitom otklone ukidanjem ograničenja plasmana i praćenjem kredita po originalnim valutama. HNB po tom pitanju niti može, niti želi nešto učiniti. Mi smo na rizik upozoravali, svi akteri su to znali ili su trebali znati, odlučili su se za takve kredite i sad se suočavaju s posljedicama. Dakle, u rastu ukupnih plasmana banaka ne vidimo nikakvo ograničenje povezano s djelovanjem regulative, naravno, uz uvjet da tečaj ostane stabilan. No, čini se da ta očekivanja ne dijele neke banke i mislim da je nedavno spominjanje deprecijacije tečaja kao vrlo izvjesne bilo u funkciji pojačavanja zahtjeva banaka da se ukinu limiti na plasmane. Uz snažnu deprecijaciju, zadržavanje limita zaista bi moglo dovesti do kreditnog sloma u zemlji. No, to nije realna opcija.
Drugi i treći zahtjev banaka odnose se na povećanje kunske likvidnosti, a u pozadini je želja bankara da se emisijskom aktivnošću HNB-a osiguraju dodatni izvori likvidnosti za nastavak rasta plasmana, neovisno od činjenice što su sva dosadašnja iskustva pokazala da takva visoka kunska likvidnost izaziva izravne pritiske na deprecijaciju tečaja kune.
Zadnji zahtjev za usklađenim djelovanjem banaka i centralne banke na održavanju stabilnosti tečaja odnosio se na ¸opciju prema kojoj bi HNB na kraju svakog radnog dana zatvarao kratku poziciju banaka prema unaprijed dogovorenom tečaju, što znači da bi se stabilnost tečaja održavala isključivo na teret deviznih rezervi središnje banke.
HNB na takve zahtjeve, naravno, nije pristao. Dobro je što je Ministarstvo financija uspjelo dogovoriti kreditni aranžman od 750 milijuna eura bez pokušaja da se na nas izvrši pritisak, ali to su elementi koji su i dalje prisutni u životu. Što se tiče djelovanja bankarskog sustava u novonastalim uvjetima, sve spoznaje govore da je stabilnost financijskog sustava imperativ održavanja normalnog ekonomskog stanja u zemlji i funkcioniranja gospodarstva u cjelini. To nužno pretpostavlja i stabilnost tečaja kao ključnog faktora stabilnosti cijena. Svi akteri tome moraju dati svoj doprinos, ne iz altruizma već iz vlastitog interesa, uključujući i poslovne banke. Povećanje inflacije, povećanje kamata, rizik nemogućnosti naplate kredita, poremećaji u plaćanjima prema inozemstvu, ako do toga dođe, sve bi to imalo značajne negativne posljedice na poslovanje banaka. Treba samo vidjeti što se događalo u drugim zemljama, primjerice u Mađarskoj, da ih dalje ne nabrajam, i u kakve su probleme banke došle upravo zbog takvih poremećaja.
Zbog svega toga smatramo da, bez obzira na inozemne vlasnike hrvatskih banaka, banke ne mogu poslovati, a da ne vode računa o stanju gospodarstva zemlje, svojih komitenata i cijelog financijskog sustava. Taj interes mora biti dominantan bez obzira na probleme matičnih banaka. U tom smislu smo kazali i gospodinu Pröllu, austrijskom ministru financija, da HNB ne bi blagonaklono gledao na bilo kakav pokušaj povlačenja kapitala, depozita, pa ni isplatu ukupno akumulirane dobiti, jer bi to destabiliziralo domaći bankovni sustav. U tom slučaju bi HNB poduzeo zaštitne mjere, bez obzira na s njima povezani rizik. Dobili smo uvjeravanja da tog povlačenja neće biti.
Druga stožerna aktivnost odnosi se na devizna sredstva u poslovnim bankama tj. likvidna devizna potraživanja od 7,6 milijardi eura (što je približno iznosu neto deviznih rezervi HNB-a), koja u postojećim uvjetima moraju biti stavljena u funkciju održavanja stabilnosti financijskog sustava. U listopadu smo ukinuli graničnu obveznu pričuvu u iznosu 460 milijuna eura, izvršili smo dvije izmjene u sustavu valutnog izdvajanja obvezne pričuve (učinak: 1,1 milijarda eura), nedavno smo spustili stopu minimalnih deviznih potraživanja s 28,5 na 25 posto i oslobodili 840 milijuna eura. Danas smo dodatno spustili tu stopu, s 25 na 20 posto i oslobođeno je 1,25 milijardi eura. Daljnji pravac našeg djelovanja bit će izravne intervencije na deviznom tržištu: već danas smo na deviznom tržištu prodali 185 milijuna eura po prosječnom tečaju 7,44 kune za euro, a prethodna je intervencija iznosila 328 milijuna eura, tako da je u protekla tri tjedna bankama ukupno prodano više od pola milijarde eura. Sve te intervencije poduzete su s ciljem da spriječimo nagle kratkoročne fluktuacije tečaja. No, devizne intervencije ne mogu biti jedini instrument djelovanja HNB-a. Indirektno, na stabilnost tečaja utjecat ćemo preko kunske likvidnosti: danas je, primjerice, na repo aukciji traženo 8,5 milijardi kuna, a odobreno pola tog iznosa.
Ne namjeravamo mijenjati odluku o ograničenju rasta plasmana banaka, te očekujemo da i fiskalna politika dade svoj doprinos očuvanju stabilnosti. Svjesni smo da restriktivna politika kunske likvidnosti dovodi do povećanja kamatnih stopa na tržištu novca, no to se povećanje ne mora automatski prenijeti na rast kamatnih stopa na kredite stanovništvu i poduzećima. Ipak, objektivno je teško očekivati da će se kamatne stope smanjiti. To ne znači da HNB nije socijalno osjetljiv, no držimo da je mnogo veća zaštita dužnika sprječavanje deprecijacije tečaja nego rasta kamata. Kamate su, naime, porasle za jedan do dva postotna poena, a o deprecijaciji se priča u dvoznamenkastim brojevima. Podsjetio bih na devedesete godine kad se govorilo da inflacija od 15 posto mjesečno nije najveće zlo za naše gospodarstvo i da je dovoljno samo indeksirati plaće, tečaj, kamate... pa da sustav funkcionira. Međutim, ona je vrlo brzo dosegla skoro 40 posto mjesečno i sustav je kolabirao. Slično bi bilo i s tečajem. Kada se duh jednom pusti iz boce, teško ga je vratiti. U ovakvim situacijama, tečaj se ili brani ili pušta. Nema sredine. A znamo što bi deprecijacija značila.
Takvo bi, dakle, bilo naše viđenje situacije u 2009. godini. Hoćemo li u svim našim planovima uspjeti, ne možemo garantirati. Mnogo toga i ne ovisi o nama, čak ni o akterima u Hrvatskoj, već o eksternim čimbenicima. U svakom slučaju, učinit ćemo sve da iz ove situacije izađemo "živi" i sa što manje rana.