Pandemija bolesti COVID-19 izazvala je nezapamćen šok za europska gospodarstva u vrijeme kad je Europa već bila zabrinuta zbog problema povezanih sa sekularnom stagnacijom. U trenutku udara pandemije konvencionalni transmisijski mehanizam monetarne politike nije funkcionirao, a monetarna se politika dulje vremena oslanjala na nekonvencionalne mjere koje su dovele do povećanja bilance Europske središnje banke (ESB).

Iako se o učinkovitosti nekonvencionalnih mjera i dalje raspravlja, brojna empirijska istraživanja pokazuju da je u razdoblju nakon globalne financijske krize oslanjanje na nestandardne instrumente pomoglo u izbjegavanju zamke likvidnosti. Stoga ne iznenađuje da je početnu fazu pandemijske krize obilježilo golemo povećanje bilance ESB-a, koje je znatno pridonijelo stabilizaciji financijskih tržišta. Zajedno sa snažnom reakcijom fiskalne politike reakcija ESB-a spriječila je slom tržišta rada i propadanje poduzeća.

Ipak, unatoč uspješnosti ESB-a tijekom prvog vala pandemije, šok koji je izazvala naglasio je neizbježnost snažnog oslanjanja na kvantitativno popuštanje i niske kamatne stope tijekom duljeg razdoblja: prostor za monetarno djelovanje uvelike je iskorišten, a pritom nije potaknut znatan rast produktivnih ulaganja.

Dok pandemija  i dalje nepovoljno utječe na europska gospodarstva, pojačane nade da je oporavak blizu pred nositelje ekonomskih politika stavljaju neke nove i neke stare izazove.

Prvo, inflacija je ostala ispod srednjoročnog cilja unatoč akomodativnoj monetarnoj politici. S obzirom na to da niska inflacija može upućivati na nizak rast u budućnosti, pandemijski šok pojačao je zabrinutosti glede sekularne stagnacije jer je inflacija dodatno pala ispod ciljane razine. Stoga će se nositelji monetarne politike u postkriznom razdoblju nastaviti baviti neriješenim pitanjima povezanima s niskom inflacijom i rastom cijena imovine povezanim s kvantitativnim popuštanjem.

Drugo, iznimno niske kamatne stope tijekom dugog razdoblja potaknule su rast zaduženosti javnog i privatnog sektora i držanje gotovine, ali ni su potaknule značajan rast produktivnih ulaganja. Dugoročne implikacije rastućega javnog duga povezanog s pandemijom COVID-19, koji se u nekim zemljama akumulirao na ionako visoku zaduženost, i dalje su neizvjesne. S jedne strane, niske kamatne stope ublažavaju zabrinutosti povezane s visokom zaduženosti koja može dovesti do nižeg rasta u budućnosti, a s druge strane mogu ugroziti financijsku stabilnost. Dodatnu zabrinutost izaziva održivost veze između kvantitativnog popuštanja i rasta zaduženosti.

Treće, pandemija COVID-19 izazvala je dosad nezabilježeno povećanje stope štednje u EU-u koje je intenziviralo zabrinutosti povezane s nepovoljnim ekonomskim implikacijama Keynesova paradoksa štednje. U takvoj bi situaciji monetarna politika trebala biti usmjerena na smanjenje neizvjesnosti kako bi se reducirali motivi za štednju zbog opreza i potaknula ulaganja. Dok se pokušava izbjeći paradoks štednje, važno je osigurati da investicijska aktivnost ne bude ograničena strogim kreditnim uvjetima banaka. Investicije ne utječu samo na potražnu stranu gospodarstva već određuju i buduću ponudu. Činjenica da još uvijek ne možemo biti sigurni u razmjere štete koju je pandemija COVID-19 nanijela potencijalnom BDP-u i rastu dodatno naglašava nužnost poticanja produktivnih ulaganja.

Konačno, iako je teško odgovoriti na staro pitanje o "odgovarajućoj kombinaciji politika" koje je trenutačna kriza postavila pred nositelje ekonomskih politika, oporavak nakon krize zahtijeva jasnu opredijeljenost za protucikličke politike kojima bi se smanjile neizvjesnosti i nepovoljni učinci štednje zbog opreza. S obzirom na to da neki empirijski dokazi pokazuju da je efikasnost monetarne politike pri promicanju oporavka ograničena, fiskalna će ekspanzija postati neophodna za podupiranje potražnje i smanjenje troškova pandemije. Zabrinutosti glede ograničenja monetarne politike i visoke zaduženosti javnog sektora, koje će se neminovno pojaviti nakon završetka krize, čine ciljanu i efikasnu upotrebu sredstava iz Mehanizma za oporavak i otpornost u sklopu instrumenta "NextGenerationEU" ključnim instrumentom za poticanje produktivnih ulaganja.

Iako će protucikličke politike možda biti potrebne u duljem razdoblju nakon završetka trenutačne krize, njima se ne bi smjela skrenuti pozornost s regulatornih i institucionalnih faktora koji u nekim zemljama ograničavaju privatna ulaganja. Prioritet je tim zemljama da "ne dopuste da propadne dobra kriza" provedbom reforma usmjerenih na faktore za poticanje ulaganja. Bez tih reforma učinci makroekonomskih politika vjerojatno će biti vrlo ograničeni i kratkoročni.

Tekst je objavljen u časopisu The EUROFI Magazine.