Čast mi je i zadovoljstvo da sudjelujem u radu ove Konferencije. Nakon zaista sveobuhvatnog izlaganja kolege Zdravka Marića na početku, meni je malo toga ostalo za reći. Možda samo da ukažem na neke finese zbog kojih i neke ocjene, koje se inače mogu čuti, treba promatrati kao dosta relativne.

Činjenica je da smo na kraju godine za koju se ocjenjuje da je većina, barem velikih svjetskih ekonomija, izašla iz razdoblja tehničke recesije. Ocjena za eurozonu je rast BDP-a od 1,6%, za američku i japansku ekonomiju između 2,7% i 2,9%. Ubrzan je gospodarski rast zemalja u razvoju, pa iznosi gotovo 7%, u okviru čega u Kini preko 10%, Indiji blizu 10% itd. Činjenica je i da je ostvaren rast ekonomije kod naših najznačajnijih trgovinskih partnera, što je, naravno, imalo određenih implikacija i na hrvatsku ekonomiju. Jednako optimistične su i prognoze za 2011., koja se u kvantitativnom smislu ne bi trebala bitno razlikovati od ove godine.

Međutim, za razliku od ovih, osobito medijski eksploatiranih optimističnih ocjena, u stručnim krugovima i dalje prevladava veliki oprez, ne postoji čvrsta ocjena da je kriza završila, kao ni očekivanja da se recesija ne može vratiti. To dijelom pokazuju i procjene za III kvartal 2010. o rastu BDP-a, koje su za glavninu svjetskih ekonomija nepovoljne. No, više od samih kvantifikacija ukazuje se na probleme koji su prisutni i koji će i dalje biti prisutni, a koji onda imaju izravni utjecaj i na Hrvatsku.

Kao prvo, ukazuje se da je dosadašnji oporavak bio vrlo parcijalan i, kako kažu, krhak, s niskim investicijama privatnog sektora i vrlo malo promjena na tržištu rada. Sklonost stanovništva potrošnji i zaduživanju u svijetu je i dalje vrlo niska. Visoki su rizici na financijskom tržištu, prije svega u eurozoni i prije svega vezani za financiranje država na tim tržištima. Za zemlje u razvoju, koje su u 2010. ostvarile visok rast, ocjenjuje se da ulaze u razdoblje pregrijane ekonomije, a to znači i u ponovni rizik da se formiraju činitelji koji su i generirali krizu. Dakle, ubrzanje inflacije, uključujući i rast cijena na tržištu kapitala, brzi rast kredita i aprecijacija tečaja. Zato su te zemlje već počele poduzimati mjere za hlađenje konjunkture, što uključuje i mjere koje su već dobro poznate i kod nas, a odnose se na kapitalske restrikcije. 

Ono što je sada poseban problem, to je područje, način i intenzitet djelovanja ekonomske politike i u Europskoj uniji i u Americi. Smatra se da je taj prostor sada vrlo uzak. S jedne strane, kamatne stope središnjih banaka su na nuli. S druge strane, iako privatni sektor smanjuje svoju zaduženost, to je više nego kompenzirano povećanjem zaduženosti javnog sektora i stavljanjem fiskalnih pozicija u - tako oni kažu - neodrživu putanju. Općenito se smatra da je sposobnost makroekonomskih politika da spriječe povratak recesije danas mnogo manja nego što je bila prije tri godine. I zato je osnovni prioritet osposobljavanje za mogućnost reakcije ako za to bude potrebe. Pritom se svi slažu da ključnu ulogu ima fiskalna politika, kao i da je pogoršanje stanja javnih financija u svijetu najveći rizik za mogućnost pojave nove krize.

To pogoršanje na primjeru eurozone znači povećanje tekućeg deficita s 2% BDPa u 2008, na 6,3% u 2009. i na oko 6,6% u 2010. i po osnovi toga povećanje njihovog javnog duga - barem u dijelu koji je oficijelno iskazan, a smatra se da tu nije sve - sa otprilike 70% na 85%. Znamo da su neke zemlje već počele uvoditi mjere štednje, znamo da te mjere kratkoročno djeluju kontraktivno. Opća ocjena je da alternativa ne postoji, jer daljnje zadržavanje visokog duga i visokog tekućeg deficita ne samo da bitno umanjuje razvojne šanse u srednjem i dugom roku nego i dovodi u pitanje kredibilitet monetarne politike u smislu njene sposobnosti da u takvim uvjetima održava nisku inflaciju.

Što se tiče monetarne politike, prije svega u eurozoni, ona je još uvijek ekspanzivna, no u 2011. treba očekivati vraćanje prema neutralnoj politici i, u tom kontekstu, ponovno formiranje pozitivnih kamatnih stopa Europske centralne banke. Zato što je jedinstvena ocjena da daljnje zadržavanje politike niskih kamatnih stopa s jedne strane povećava rizike, a s druge strane odgađa nužne prilagodbe u realnom i u financijskom sektoru. Naravno, ističe se neophodnost visokog stupnja usklađenosti monetarne i fiskalne politike, jer postoje dva rizika: rizik da se monetarna politika zaoštri prerano, a još veći je rizik da se zaoštri prekasno. Zato svi ističu da je, prije svega, potrebno uspostaviti visoki kredibilitet fiskalne politike: ono što se utvrdi, to se mora i ostvariti. 

Posljednja, ali ne najmanje važna, pojava u tim svjetskim relacijama je promjena regulative, u čemu je najznačajniji Basel III, s povećanjem kapitalske osnovice i likvidnosti u bilanci banaka. Iako je ostavljen relativno dugi rok prilagodbe neki elementi se osjećaju već sada, a bit će prisutni i u 2011.

Sada, ako mi dopustite, rekao bih nešto o Hrvatskoj. Mi smo, dakako, dio svjetske gospodarske i financijske krize. Manifestacijski oblici te krize su dosta slični, ali ne možemo reći da su i uzroci krize isti. Ne možemo kazati ni da je reakcija ekonomske politike na krizu bila ista. A pitanje je da li i možemo iz krize izići na isti način kao i ostali svijet. Znamo da je i u Americi i u Evropi kriza generirana u bankovnom sektoru, i u financijskom u cjelini, i da se onda prenijela na realnu ekonomiju. Znamo i da kod nas to nije bio slučaj.

Kad se pogleda što se sve u Hrvatskoj zbivalo tamo negdje od 2007. do danas, onda je jasno da je naša kriza prije svega bila uzrokovana urušavanjem cijelog modela gospodarskog rasta koji smo imali unatrag deset godina, a koji je bio zasnovan na priljevu inozemne akumulacije, koju nismo iskoristili da izgradimo izvozno orijentiranu, konkurentnu ekonomiju, sposobnu da smanjuje svoj neto dug.

Posljedica ili, bolje rečeno, izraz svega toga bio je neto prirast duga između 2000. i 2008. godine od 27 milijardi eura, povećanje stope inozemne zaduženosti s 53% na 83%, rast deficita tekućeg računa platne bilance s 2% na 9% BDP-a. Pojava svjetske krize i njeno prenošenje na takvu ekonomiju opterećenu neravnotežama, opterećenu dugom, opterećenu općenito neefikasnošću, predstavljala je eksterni šok, koji je prekinuo ili bitno smanjio dotok "svježe krvi"- priljev stranog novca. Takva ekonomija nije imala snage, spremnosti niti znanja, promatrano zemlju u cjelini, da se s time suoči.  Kaže se, to je popularna teza, u krizu smo ušli kasnije od drugih, pa je logično da iz nje kasnije i izađemo. Nažalost, to nije istina. Ako gledamo početak pada i BDP-a i industrijske proizvodnje, i jedno i drugo počinje krajem I tromjesečja 2008. godine, dakle, mnogo prije slučaja Lehman Brothers. Od tada taj pad traje, evo, punih osam kvartala; u industriji iznosi kumulativno više od 12%, BDP-a oko 9%. Početak našeg pada bio je izazvan prije svega domaćim činiteljima. 

Jedan od glavnih bio je politički ciklus i njegove implikacije na gospodarstvo. Bilo je to ono što se na ovim konferencijama ranije isticalo kao svijetli primjer, IPO-i iz 2007. godine , koji su stvorili "balon". Kad je politički ciklus završio, kad više nije bilo atraktivne ponude dionica iz državnog portfelja, onda su akteri ostali bez novih kapitalnih prihoda. U prvom redu sektor stanovništva, odnosno mali dioničari.

Drugo, dogodila nam se inflacija. Prije je bila 2% - sve brojke zaokružujem, da vas previše ne gnjavim decimalama - onda je, početkom 2008., porasla na 6%. Hrana, energija, kao i drugdje u svijetu, ali kod nas puno više, jer se naša ekonomska politika ponašala prema toj inflaciji vrlo tolerantno, naša trgovina vrlo poduzetno, a naši proizvođači vrlo logično, pragmatično. I to je smanjilo sve raspoložive dohotke, neovisno od njihovog nominalnog kretanja.

Konačno, umiješala se i središnja banka. S onolikim deficitom platne bilance, s onakvom razinom inozemnog duga, smatrali smo da je potrebno nešto uraditi i aktivirali smo tada sve raspoložive mjere za usporavanje kreditne aktivnosti. Nismo nikad bili restriktivni, ali krediti su rasli u 2006. otprilike 22%, u 2007. godini 15%, a u 2008. "samo" 11%. Mnogo, ali premalo da se zadovolje svi apetiti, uključujući i financijsko tržište. Napokon, u svijetu je završio period niskih kamatnih stopa. Od kumulativnog pada industrijske proizvodnje za 12 posto jedna polovina, a od pada BDP-a za 9 posto jedna trećina dogodila se prije Lehman Brothersa. Dakle, vlastiti "doprinos" svjetskoj gospodarskoj krizi. Možda bi sve to završilo u jednoj oštroj silaznoj putanji konjunkturnog ciklusa da se nije dogodio Lehman Brothers. No, i da ga nije bilo, sigurno je da bi mi došli u krizu kad-tad. Pitanje je bilo samo što će nam biti okidač i koliko će vremena trebati da se on aktivira.

Lehman Brothers, kao personifikacija svega onoga što se dogodilo u svijetu, za nas je imao dvije vrste negativnih posljedica. Kratkoročno, naravno, pad burze i gubitak financijske imovine, za približno 45%, paniku štediša i povlačenje depozita, a financijska tržišta su se za Hrvatsku zatvorila. Bilo je i nekih nepoznanica kako će se ponašati strane banke koje rade u Hrvatskoj. I, konačno, nije pretjerano reći da nam je u jednom trenutku stvarno zaprijetila opasnost moratorija na vanjske obveze, prije svega državi. 

Tada je HNB reagirao, otpuštanjem otprilike jednu trećinu ukupno raspoloživih deviznih sredstava u zemlji (12% BDP-a).

Alternativa tome bila je obratiti se MMF-u. I Vlada i HNB i ja osobno smatrali smo da to nije potrebno, da se možemo izvući vlastitim snagama ako radimo ono što struka kaže da se u takvim situacijama treba raditi. U sličnoj situaciji uradio bih opet isto što i tada, ali mislim da je to bila tada greška, jer nismo uradili što je trebalo uraditi.

Dugoročni efekti svjetske krize su, naravno, bili pad izvozne potražnje za 19% i prepolovljena strana ulaganja u 2009. godini. Otuda, pad ekonomske aktivnosti u toj godini, za razliku od 2008., nije određen samo padom osobne potrošnje nego svih bitnih komponenti u strukturi agregatne potražnje. Znači: izvoza, investicija i osobne potrošnje. To je dakle ono što se uobičajeno naziva razdobljem slobodnog pada. Smanjen je i uvoz, otprilike za jednu četvrtinu, što je s jedne strane umanjilo pad, ali je i pogodilo sve one visoko uvozno ovisne dijelove naše ekonomije. Jedina komponenta koja nije smanjena bila je potrošnja države.

To razdoblje trajalo je otprilike do III kvartala 2009. Tada su neke tendencije došle do točke infleksije. Prije svega izvoz, jer potražnja se počela povećavati. Znatno je usporen i pad osobne potrošnje. Državna potrošnja je i dalje stagnirala. Tako se na početku 2010. i pad BDP-a znatno smanjio i kvartalno iznosi približno -0,8%. Naše su procjene, na bazi fizičkih pokazatelja, da će u drugom dijelu godine ekonomija praktički ući u fazu stagnacije. To se neće vidjeti po međugodišnjim stopama, koje će vjerojatno i dalje biti negativne, ali u smislu ekonomskog toka sada smo u fazi stagnacije. Cijela 2010. je bitno određena negativnim prijenosom iz 2009. i onim što se zbivalo u prva dva kvartala. U HNB-u ocjenjujemo da će pad BDP-a iznositi 1,9 posto, iako je moguće da će biti i nešto manji, jer Zavod za statistiku iz nekih ne baš sasvim jasnih razloga procjenjuje dosta značajniji devizni priljev od turizma odnosno doprinos izvoza usluga formiranju BDP-a nego mi u HNB-u. Zaposlenost će biti smanjena za oko 5%, masa plaća 6%, investicije za daljnjih 12% i one su jedina komponenta koja i dalje pada i pitanje je koliko će još padati. 

Ako promatramo 2009. i 2010. zajedno, tada imamo pad BDP-a za 7,5%, zaposlenosti za 7,5%, osobne potrošnje za 11%, investicija 22%. I ako kažemo da je to cijena krize koju smo platili u ove dvije godine, pogledajmo, ilustracije radi, na isti način, pokazatelje koji kažu da je u istom razdoblju pad BDP-a u eurozoni iznosio 2,5% (dakle, samo jednu trećinu našeg pada), u Americi ga nije ni bilo, a zemlje u razvoju ostvarile su kumulativni rast od 9,5%. Najgore je stanje u području investicija. Njihov udio u BDP-u 2008. je bio 31%, a sada je 24%, ne zato što smo smanjili štednju, već zbog toga što nije bilo strane štednje. A udjel strane štednje smanjen je s 9,5% na 2,2% BDP-a. To je ono što smo prije imali, trošili kako smo trošili, a sad više nemamo. Što se tiče neravnoteža, ova kriza je dovela do jedne velike, prisilne prilagodbe koja je dobra, koja bi čak bila odlična da nije urađena na način kao što jest. To je smanjenje deficita tekućeg računa platne bilance s nešto više od 9% u 2008. na 2,8% u 2010. Kažem, to je prisilna prilagodba jer nije bilo moguće financirati uvoz, čak ni onaj za koji je postojala potražnja u zemlji, dok izvoz u biti stagnira. Kad isključimo brodove te naftu i naftne prerađevine, onda ostali izvoz raste vrlo malo ili ništa i ne može se govoriti o nekakvoj novoj, pojačanoj izvoznoj orijentaciji.

Naravno, smanjivanjem deficita smanjuje se i prirast inozemnog duga, što je također dobro. On je, recimo, u 2008. iznosio 6,2 milijarde eura, a ove godine 2,3 milijarde eura. No, kako je i BDP smanjen za 7,5%, zaduženost zemlje povećala se s 83% na 101% BDP-a. Strani investitori nisu baš oduševljeni tom brojkom. Pritom treba još imati na umu da se inozemna zaduženost privatnog sektora smanjuje, a da je povećanje duga rezultat isključivo zaduživanja javnog sektora. Istina, on je time smanjio pritisak na kreditne potencijale domaćih banaka, ali je povećao vanjski dug.

Što se tiče drugog deficita, onog fiskalnog, kod njega se sve događalo suprotno od toga što se događalo kod platnobilančnog. Mi u HNB-u nešto drugačije definiramo sektor države (uključujemo HAC i još neke manje stavke), pa će se i brojke koje iznosim ponešto razlikovati od onih koje je malo prije iznio kolega Marić iz Ministarstva financija, ali trendovi su isti. Deficit konsolidirane opće države u širem smislu povećali smo s 2,7% BDP-a u 2008. na 6,9% u 2010. To je, dakako, značilo i bitno povećane potrebe financiranja: u 2008. iznosile su oko 5% BDP-a, prošle godine 10%, a u 2010.  ako se država zaduži do kraja godine i za onih 750 milijuna eura koje treba vratiti na početku sljedeće godine - potrebe financiranja odnosno zaduživanje rastu na 15% BDPa. Implikacije su jasne i ne treba ih posebno elaborirati.

U monetarnoj sferi, što se kredita tiče, činjenica je da su se, nakon stagnacije u 2009., kreditni kanali ove godine jače aktivirali. Bruto plasmani rastu 6%, a u tome nefinancijskom privatnom sektoru za 5,5%. Krediti poduzećima povećani su oko 8%, a stanovništvu oko 2%. U rastu kredita poduzećima relativno značajnu ulogu odigrao tzv. model A, omogućen smanjivanjem obvezne pričuve i usmjeravanjem tih sredstava u HBOR, sa svim onim što uz to ide. Ali činjenica je i to da je od raspoloživih 2 milijarde kuna iskorišteno tek nešto više od 700 milijuna. Pitanje zbog čega je tako daleko bi nas odvelo. Treba reći i to da usporedo sa spomenutim rastom plasmana banaka raste i udjel loših kredita: krajem 2008. on je iznosio oko 5%, a krajem rujna 2010. oko 10%. Porast je najizraženiji u sektoru poduzeća. Takav rast loših kredita odražava se i na profitabilnost banaka, koja je praktički prepolovljena. A u takvim okolnostima teško je očekivati i neko spektakularno smanjivanje kamatnih stopa na kredite, čak i nakon što se provede daljnje smanjivanje pasivnih kamatnih stopa banaka.

Kako u svemu tome gledati na 2011? Vidimo da su polazne osnove mršave. Ekonomija je tek došla u stagnaciju, investicije su bitno smanjene, nešto senzacionalno od banaka nije za očekivati, psihoza nije dobra. Može li naše okruženje u tom smislu biti od pomoći?

I mi u HNB-u imamo neke projekcije koje su dosta slične projekcijama hrvatske Vlade i koje uglavnom govore da je, uz sva ova ograničenja i uz neizmijenjenu ekonomsku politiku kakvu sada imamo, u 2011. moguć rast BDP-a od otprilike 1,5%, čime bi se otprilike neutralizirao ovogodišnji pad, što neće bitno izmijeniti ekonomsku situaciju, pogotovo ne u smislu otvaranja radnih mjesta.

No, pri takvoj politici i pri takvoj strukturi ponude i potražnje, rast BDP-a za 1,5% zahtijeva i rast uvoza za barem 5%. To znači, ako dođe do gospodarskog rasta morat ćemo se suočiti i s povećanjem deficita platne bilance na otprilike 4% BDP-a i s daljnjim rastom inozemnog duga na oko 103% BDP-a. Fiskalni deficit bi se, kao što je  kolega Marić rekao, trebao smanjiti, uz rast poreznih prihoda i stagnaciju proračunskih rashoda, ali i dalje ostaje iznad 6%.

Znači, uz takve polazne osnove i uz postojeću politiku mi se u stvari pokušavamo vratiti na onaj stari, predkrizni obrazac, s posljedicama koje smo osjetili u krizi. Preskočit ću neke stvari o kojima sam još mislio govoriti i dopustite da pokušam na neki način zaključiti.

Činjenica je da smo u predkrizno razdoblje ušli s potpuno devastiranom strukturom ekonomije i socijalnom strukturom društva. Odraz toga su bili permanentno visoki dvojni deficiti i stalno rastući dug, vanjski i unutarnji. Do krize nismo poduzeli praktički ništa da tu strukturu počnemo mijenjati. Naprotiv, na neki način smo je samo okoštavali. Kad je kriza došla, to je bio samo "okidač" da se cijeli taj model jednostavno počne urušavati. Na to nismo bili spremni, jer ne samo da se nisu slušala upozorenja, i vanjska i domaća, nego naprosto nitko nije imao snage da bilo što počne ozbiljnije mijenjati.

Nismo to spremni niti sada. Sve ovo što se zbivalo u zadnje vrijeme pokazuje da još vjerujemo da bez, kako to gospođa Kosor popularno kaže, "bolnih rezova" možemo živjeti i dalje. Uvjerenje je da će nas izlazak svijeta iz krize povući kao lokomotiva, pa ćemo se mi "šlepati" za njim. To se neće dogoditi, niti će nam taj svijet dopustiti da se tako ponašamo.

I još nešto, što je već mnogo puta rečeno, ali nije na odmet ponoviti još jednom. Naš osnovni, suštinski problem je bio, a pogotovo je sada, kombinacija neodržive fiskalne pozicije zemlje i visokog, rastućeg inozemnog duga. Taj dug ne ostavlja nikakvu drugu mogućnost nego da postupno dodatno smanjujemo tekući deficit platne bilance. Drugim riječima, da potičemo izvoz, ne samo poticajnim mjerama nego i izravnim uključivanjem svih potencijala koje za to imamo, uključujući i potencijale države. I da istodobno držimo uvoz na racionalnoj razini, što traži i restriktivnu politiku domaće potražnje, barem u kratkom roku, od plaća nadalje.

Uz sve to bitno je - jer to je najveća stavka u hrvatskoj ekonomiji - promijeniti fiskalnu politiku. Ne samo u smislu brzog smanjivanja deficita smanjivanjem rashoda, nego i bitnom promjenom strukture rashoda, pomakom s potrošnje na investicije. Ali ne  na investicije u krupnu infrastrukturu, o čemu se sada govori, već u ono što se može prodati u svijetu, izravno.

U takvoj politici HNB bi bio spreman osigurati dostatnu likvidnost bankovnog sektora, u mjeri koja bi bila potrebna. Daljnjim smanjivanjem obvezne pričuve, pa i poduzimanjem mjera kojih smo se do sada libili. Prije godinu dana spomenuo sam iznos od 10 milijardi kuna. To nije bila floskula. Spominjem ga i sada. U međuvremenu se, nažalost, pokazalo da od tih 10 milijardi zasad nismo sposobni iskoristiti niti inicijalne 2 milijarde. Održat ćemo kupovnu snagu tog novca, i u zemlji i u inozemstvu. Ako unaprijedimo model A, koji je defektan, i ako počnemo primjenjivati model B, onda HNB može izravno utjecati i na daljnje smanjivanje kamata za proizvodnju i za izvoz. Donijet ćemo i neke mjere, sukladne s Baselom III, koje će imati za cilj bolju zaštitu bankovnog sustava i od loših kredita i od opasnosti dekapitalizacije.

To je više-manje sve što središnja banka uopće može uraditi. Ostalo je na svima drugima, a napose na Vladi, ovoj ili nekoj drugoj.