Kako biste ocijenili kretanja u hrvatskom financijskom i bankovnom sustavu s obzirom na rezultate poslovanja banaka u prošloj i na početku ove godine?

Bankarski je sustav u prošloj godini pokazao nešto lošije rezultate poslovanja u usporedbi s 2011. godinom. Glavni uzrok su troškovi ispravaka vrijednosti problematičnih kredita. Porast tih troškova prirodna je posljedica sada već petogodišnje recesije i manje financijske snage građana i poduzeća. Uz to, na profitabilnost poslovanja banaka utjecalo je i smanjivanje prihodujuće aktive, zbog otplate kredita i kvarenja postojećeg kreditnog portfelja, te porast troškova refinanciranja banaka u inozemstvu. No istodobno su banke zbog povoljne likvidnosti djelomično otplatile skupe inozemne kredite. Važno je primijetiti je da je hrvatski bankarski sustav i u tako izazovnim uvjetima ostao stabilan. Iako se povrat na aktivu i na kapital smanjio, sustav je i u okolnostima intenzivnog restrukturiranja i prilagodbe ostao profitabilan, te je spreman i sposoban poduprijeti razvoj gospodarstva kada se za njega steknu uvjeti.

Komparirajući ga s drugim europskim financijskim sustavima, hrvatski spada među najstabilnije te je sposoban podnijeti vrlo nepovoljne gospodarske scenarije. Ne samo što je s jamstvenim kapitalom od 20,5% ponderirane rizične aktive najjači u Europi, nego je u stanju iz viška jamstvenog kapitala pokriti puni ispravak vrijednosti svih prepoznatih neprihodujućih kredita. Očuvana operativna profitabilnost sustava dopunsko mu je jamstvo stabilnosti.

Ipak, moramo biti svjesni da je u dugom roku financijski sustav ogledalo realnog gospodarstva. Zato je obnova gospodarskog rasta nužan preduvjet očuvanja i povećanja stabilnosti i profitabilnosti bankarskog sustava.

A kakva su kretanja i tendencije u EU?

Situacija u bankarskom sustavu EU je i dalje vrlo osjetljiva s tim da je, treba naglasiti, i vrlo različita po zemljama, odnosno regijama. Dobra vijest je da se kapitaliziranost banaka kontinuirano povećava, međutim, još se povećava i razina loših kredita kao i broj banaka sa natprosječnim stupnjem kontaminiranosti aktive. Ko i u Hrvatskoj, profitabilost banaka je na silaznoj putanji, iz uglavnom sličnih razloga - slaba potražnja za novim plasmanima koji bi generirali nove prihode, rastući iznosi loših plasmana u lošem gospodarskom okruženju, uz stagnirajući ili pak padajući BDP, povećana rezerviranja. Bilance stagniraju ili se smanjuju. Omjer kredita i depozita u posljednje je  tri godine smanjen za 10 postotnih poena, ali još uvijek iznosi gotovo 140 posto. Zbog svega toga je vrlo važno da se u našim politikama prema domaćim bankama povlače izbalansirani potezi koji ne bi dodatno poticali odljev kapitala u inozemstvo.

Kakve promjene na hrvatskom bankovnom tržištu HNB očekuje nakon ulaska Hrvatske u EU?

Ulazak Hrvatske u EU ne bi trebao donijeti velike promjene, niti za banke niti za korisnike bankarskih usluga. Međutim, stvari će se u bankarstvu itekako mijenjati, jer sama EU prolazi kroz velike promjene.

Rad na bankarskoj uniji je uznapredovao i bez obzira na to što među zemljama članicama postoje osjetne razlike u gledanju na sadržaj i arhitekturu bankarske unije i na brzinu kojom se ona treba izgraditi, taj je proces ireverzibilan. Krećemo se od modela u kojem nacionalni supervizori donose sve odluke u model u kojem će ECB, Europska središnja banka, imati ovlasti da nadzire sustav i, kada ocijeni potrebnim, djeluje izravno prema pojedinim kreditnim institucijama. Uz to se onda naravno otvara pitanje kreiranja jedinstvenog tijela na razini EU koje bi bilo zaduženo za rješavanje problema pojedinih kreditnih institucija u poteškoćama. Na to se nadovezuje i pitanje rezolucijskog fonda, jedinstvenog osiguranja depozita i tako dalje.

To su izuzetno složeni procesi, jer preduvjeta za njihovo uspješno funkcioniranje ima bezbroj: konzistentna nacionalna zakonodavstva, jedinstvena supervizorska pravila i alati, jedinstvene metodologije i sve to opet, da bi bilo moguće i učinkovito, traži daleko jače harmoniziranu fiskalnu politiku te prethodno vjerodostojno rješenje makroekonomskih neravnoteža u zemljama članicama. Dakle, to je proces koji ne može teći izolirano od političke integracije EU i od jasne vizije kakvu Europu želimo.

Kako HNB prilagođava svoju aktivnost kretanjima u hrvatskom gospodarstvu?

HNB dugoročno provodi kontracikličku politiku i pritom koristi i standardne i nestandardne mjere. U godinama prije izbijanja krize, u razdoblju kreditnog buma HNB je bila jedna od onih središnjih banaka koje su shvaćale neodrživost i domaćih i globalnih procesa, upozoravala je na njihovu neodrživost i mjerama u svojoj nadležnosti nastojala ih je aktivno usporavati, ove domaće, naravno. Međutim, ona nije mogla izmijeniti postojeći model rasta u Hrvatskoj, koji se zasnivao na domaćoj potrošnji i velikim javnim investicijama financiranim inozemnim zaduživanjem, a što je opet vodilo širenju dvostrukog deficita, deficita državnog proračuna i tekućeg računa platne bilance i brzom rastu javnog i inozemnog duga. HNB je, međutim, namećući jaka kapitalna ograničenja i ograničenja rasta plasmana banaka uspio s jedne strane ipak donekle usporiti te trendove, te je, što se pokazalo daleko važnijim, stvorio u bankovnom sustavu tolike rezerve da je naš bankovni sustav spremno dočekao izbijanje krize i zadržao svoju  stabilnost evo već petu godinu pada BDP-a. Možemo samo zamisliti kakva bi situacija bila da je svim našim današnjim problemima trebalo dodati trošak sloma i sanacije bankovnog sustava, kakav bi to dodatni udar bio i za gospodarstvo i za državni proračun.

U razdoblju nakon izbijanja krize HNB je, opet djelujući kontraciklički, otpustio kočnice. U sustavu postoji vrlo izražen višak likvidnosti. U posljednje vrijeme on iznosi oko osam milijardi kuna. Visina prekonoćnog ZIBOR-a varira oko 0,5 posto, jednogodišnjeg oko 2,5 posto. Kamatne stope na trezorske zapise su na povijesnom minimumu.

Dakle, HNB radi što rade i druge središnje banke, naravno, prilagođeno našim raspoloživim instrumentima i našim specifičnostima pa dio čak i stručne javnosti to ne uspijeva uočiti nego HNB proziva zbog navodne nezainteresiranosti za stanje u gospodarstvu, usredotočenosti samo na cijene i suprotstavlja mu poteze FED-a, ECB-a, najnovije poteze Bank of Japan i drugih. Mi ne možemo doslovno kopirati te središnje banke, ali ponavljam, u suštini radimo isto što i one. I, što uopće ne iznenađuje, susrećemo se sa istim ograničenjima i frustracijama. Tako da bi se, kada se promatra kretanje najužih monetarnih agregata, po čemu se tradicionalno ocjenjuje karakter monetarne politike, moglo čak zaključiti da je monetarna politika HNB-a sve samo ne ekspanzivna. I tu dolazimo do glavnog pitanja i problema, a to je što napraviti da ta velika primarna likvidnost, koju je HNB kreirao, dođe konačno preko banaka do gospodarskih subjekata? Problem je svugdje isti, a središnje banke pokušavaju ga riješiti izmišljajući različite "neortodoksne" mjere. Na primjer, puno se spominje i mnoge inspirira da uvedu nešto slično, poznati program "Funding for lending" Bank of England, a evo posljednji primjer je vjerojatno Mađarska središnja banka.

Međutim, mogu reći da je HNB i tu bio među prvima. Znatno prije britanskih i drugih neortodoksnih pokušaja, ustanovili smo odgovarajuće HBOR-ove modele na temelju primarne emisije iz HNB-a i oni su po mom mišljenju i superiorniji od ovih tuđih, jer u sebi uključuju ne samo jeftin novac nego i dijeljenje rizika, jer je averzija banaka prema rizicima prepoznata kao jedan od značajnih razloga suzdržavanja banaka od kreditiranja.

Banke dakle imaju dosta novca na računu, ali su suzdržane u kreditiranju. Ipak, neki čak traže da HNB kreira instrumente kojima bi prisilio banke na aktivnost, u smislu da im se više isplati kreditirati domaće gospodarstvo nego se suzdržavati.

Na to sam djelomično već i odgovorio. HNB vodi izrazito akomodativnu politiku, politiku vrlo visoke primarne likvidnosti, stvara, dakle, sa svoje strane poticajno okruženje za kreditnu aktivnost banaka. Nedavno je ukinuto i plaćanje naknade na  prekonoćno deponiranje i takvim povećanim oportunitetnim troškom držanja novca neuposlenog na računu banke se pokušava dodatno potaknuti da kreditiraju. S druge strane, niti razduživanje hrvatskih banaka nije posebno naglašeno tako da izvora za kreditiranje ne nedostaje i oni nisu ograničavajući faktor rasta kredita. Mi i jesmo zato izbjegli snažniju i dugotrajniju kontrakciju kreditiranja gospodarstva. Radi se tek, nadam se, o relativno kratkotrajnoj epizodi prisutnoj od sredine do kraja prošle godine, a tekući podaci pokazuju da se početkom 2013. kreditna aktivnost banaka prema poduzećima ponovno budi. Nisu samo banke oprezne i neodlučne u preuzimanju novih rizika, nego nema ni značajne kvalificirane potražnje za kreditima i tako će biti sve dok ne bude rasta gospodarstva.

Što mislite o ideji izravnog kreditiranja poduzeća iz HNB?

Zaista, u svjetlu ovoga o čemu sam upravo govorio može se pričiniti da bi se problem najlakše mogao riješiti da se banke jednostavno zaobiđu. Na vaše pitanje mogao bih lakonski odgovoriti - HNB po Zakonu o HNB ne može ići u takvo financiranje, a ako otklonimo tu zabranu u Zakonu, ne bismo mogli biti članica EU.

Međutim, to nije samo tehničko pitanje legislativne usklađenosti, već neobično važno, suštinsko pitanje. Postoje razlozi zašto smo izgradili baš takav pravni okvir za poslovanje središnje banke. Svako korištenje primarne emisije, svako, kolokvijalno rečeno, tiskanje novca za, recimo, projektne obveznice, selektivne kredite i slične namjene, da ne govorim o ekstremnom rješenju iz vašeg pitanja, u svojoj naravi je vid osiguravanja povoljnijih uvjeta od tržišnih, oblik subvencioniranja, pogodovanja, nekoga ili nečega, svejedno i prema tome u krajnjoj liniji to bi bilo sredstvo preraspodjele. Središnja banka to ne smije raditi i ne smije imati takve ovlasti. To bi u demokratskoj zemlji mogao raditi samo parlament kroz poreznu politiku i proračunske zakone, a ako bi središnja banka ipak imala takve ovlasti, mogla bi ih imati jedino preko parlamenta i to bi onda zahtijevalo jedno sasvim drugačije uređenje odnosa zakonodavne i monetarne pa i izvršne vlasti te napuštanje koncepta neovisnosti središnje banke. Ne kažem da je to nemoguće, takav je sustav postojao npr. u SFRJ, ali se blago rečeno baš nije pokazao uspješnim.

Često se upravo od HNB-a traži da inicira promjenu trenda. Je li to moguće, u kratkom ili u dugom roku?

Da, često se sa raznih strana traži od HNB-a da se prihvati čarobnog "monetarnog" štapića i da se sve riješi jednostavno i bezbolno, bez strukturnih reformi, bez realnih promjena. I u stvari, središnje banke, uključujući i našu, nisu sa strane promatrale zbivanja u ekonomiji, reagirale su na situaciju ekspanzivnom monetarnom politikom.

Takva politika i nije bila potpuno neučinkovita i rekao bih da je bila adekvatna,  međutim, promjenu trenda o kojem govorite mogu ostvariti samo uspješne strukturne reforme. Nedavno je i guverner Bundesbanka izjavio u jednom intervjuu kako svi samo pitaju što još središnje banke mogu u ovoj situaciji napraviti, umjesto da se pitaju na koji način oni mogu još doprinijeti rješenju problema u kojem se je europsko gospodarstvo zateklo. Pogledajmo sad od kud u Hrvatskoj rast BDP-a može doći?

Pogledajmo potrošnju, investicije i izvoz kao tri moguća generatora. Potrošnja? Može se čuti kako nema rasta bez poticanja potrošnje i da su sve mjere usmjerene na štednju u ovom trenutku potpuno promašene i štetne. Kada se domaće privatno trošenje smanjuje, tada treba uskočiti država sa svojom povećanom, deficitom financiranom potrošnjom. Zvuči zdravorazumski i jako uvjerljivo i negdje drugdje, uz određene pretpostavke i je primjenjivo, no u hrvatskom slučaju nažalost nije i ne može biti dobar recept. Oni koji tvrde da može, i da je neophodan, vjerojatno štite neke svoje interese, što je potpuno legitimno, ali ne nude realna rješenja.

Protivnici štednje, a u stvari se ne radi o štednji nego, budimo precizni, tek o nužnom svođenju javnog duga na održivu razinu, u suštini kažu "nastavimo kao i prije krize pa dok ide - ide". Međutim, mi jednostavno više ne možemo trošiti puno više od onoga što nismo zaradili. Prije svega zato, jer su za to potrebna sve veća nova zaduženja, da dostaju za vraćanje starih dugova i dodatno da pokriju nove deficite. Tko će nam nadalje davati kredite za domaću potrošnju i pod kakvim uvjetima i do kada? Na kome će ostati rastući teret kamata? Monetarna politika je tu nemoćna. HNB može tiskati kune, ali te kune idu na zadani i ograničeni iznos realnog kapitala. Koliko god kuna tiskali ne možemo povećati realnu potrošnju pa prema tome niti realni BDP. Dobro, nije baš tako, mogli bismo tako potrošiti još i svoje međunarodne pričuve i dati si još malo vremena prije nogo što se suočimo sa neizbježnim, no ne vjerujem da postoji netko tko ne shvaća što bi to na kraju za Hrvatsku značilo. Zato poticaj rastu može i uostalom mora doći sa druge strane.

Moramo konačno povećati svoj udjel u svjetskom izvozu. Postoje tržišta, postoji potražnja, u odnosu na veličinu našeg gospodarstva, gotovo neizmjerno velika potencijalna potražnja. Ako je naše tržište malo i ako ne možemo povećati u kratkom roku domaću potrošnju, tu je tržište EU-a, tu je veliko svjetsko tržište. I zato stalno ponavljamo, treba stvoriti uvjete da strana štednja, jer domaće štednje jednostavno nema dovoljno, ponovno počne izdašno dolaziti u Hrvatsku, ali ovaj put ne u obliku kredita za domaću potrošnju najčešće strane robe ili za državne investicije, nego u obliku privatnih ulaganja u izvozno orijentiranu proizvodnju. Rast će investicije, rasti će izvoz i time će rasti BDP. I onda će vrlo brzo, zbog povećanja zaposlenosti, rasti i domaća potrošnja i dodatno ubrzati rast BDP-a i u krajnjoj liniji ono što je najvažnije, životni standard svih nas. Naravno, da bi se to desilo potrebne su reforme, potrebno je osiguranje pravne sigurnosti, jeftinija i efikasnija država, obrazovanija radna snaga i tako dalje, sve ono što  povećava našu konkurentnost i atraktivnost. Možda se čini teško, jest teško, ali je jedino rješenje.

Vezano uz tu ino-konkurentnost, često se od HNB-a traži i da promijeni tečajnu politiku. Možete li to detaljno komentirati, koje sve mogućnosti a koja ograničenja u tom pogledu postoje? Nije, dakle riječ samo o deprecijaciji i devalvaciji. Mozda je rijec o tome da raspon fluktuiranja tečaja bude širi. Što se tome suprotstavlja (javno mnijenje ili)?

Mislim da su deprecijacija, odnosno devalvacija potpuno neprikladni, čak štetni da budu rješenje problema konkurentnosti, a ujedno ne vidim kakvu bi nam korist donio veći raspon fluktuiranja tečaja? Naime, malom, otvorenom i visokoeuriziranom gospodarstvu u kojem postoji jaka veza tečajnih i cjenovnih kretanja, slobodno fluktuirajući tečaj nije prihvatljiv odabir monetarne politike jer bi, ukratko, bio čimbenik nestabilnosti. Dopuštanje pak većih raspona intervencija je nepraktično i zbog toga što bi vodilo do epizoda snažnijih spekulativnih ulaganja, a to bi zahtijevalo i jače devizne intervencije središnje banke, dok pritom prosječna razina tečaja ne bi bila bitno promijenjena.

Istina je, teoretski, slabljenje kune bi moglo imati jedan značajan povoljan učinak, kada i samo onda kada bi se moglo izolirati od utjecaja na inflaciju, na bilance domaćinstava i gospodarskih subjekata itd. No, to u našim uvjetima visoke eurizacije jednostavno nije realistično, te su stoga negativni učinci devalvacije daleko veći, jer imaju izravno snažno recesijsko djelovanje. I državni dug bi izražen u kunama doživio, kao i kamatni troškovi proračuna, odgovarajuće povećanje. Isključimo, dakle, na trenutak sve one mnogobrojne opasne i negativne, a neizbježne, posljedice tog slabljenja kune i pravimo se kao da ih nema.

Slaba kuna, ceteris paribus, imala bi povoljan učinak na trošak rada, međunarodnu konkurentnost i izvoz i on bi se očitovao, ali i ograničio i iscrpio uglavnom na realnom smanjenju plaća kod proizvođača koji bi mogli i imali što izvoziti. Naravno, očitovao bi se i na smanjenju i svih ostalih plaća, ali i mirovina. Ne moram posebno objašnjavati kako bi do realnog smanjenja plaća i mirovina u takvom scenariju došlo. Iz nekog valjda psihološkog razloga većina ljudi puno teže prihvaća nominalno smanjenje plaća nego istovjetno realno smanjenje plaća i zato ponekad nekima koji donose ekonomske odluke nije mrsko slušati takve savjete.

Ali nije mi jasno zašto takve savjete vole davati i neki od onih koji se navodno brinu za plaće, mirovine, standard građana i tako dalje ili na primjer za domaću potrošnju kao polugu poticanja gospodarskog rasta. A one koji se o tom socijalnom aspektu problema ne brinu nego na tečaj gledaju samo iz platnobilančne prizme, podsjećam na korjenito  promijenjena pravila nastala globalizacijom i potpunom liberalizacijom platnobilančnih tokova. U današnjim uvjetima u priči o tečaju relevantna je cijela platna bilanca i svi njeni tokovi, a ne samo vanjskotrgovinski segment njezinog tekućeg računa. Zato i naglašavam da je i uz veliki robni deficit HNB upravo zbog toga cijelo vrijeme, suprotno prilično raširenom uvjerenju, branio domaću valutu od njenog jačanja, a ne od slabljenja - i to uspješno tek od uvođenja kune, a sasvim neuspješno sa hrvatskim dinarom, jer hrvatski dinar je konstantno i snažno realno aprecirao u onoj ludoj spirali tečaja i inflacije. U stvari su intervencije HNB-a prodavanjem deviza na deviznom tržištu imale za cilj samo spriječiti nagle i jake oscilacije tečaja, dok se prisutne fundamentalne pritiske na aprecijaciju eventualnim izostankom intervencija i dozvoljavanjem tih oscilacija nije moglo otkloniti.

Da zaključim, ako zaista brinemo o plaćama, mirovinama i potrošnji i standardu, nemojmo zazivati deprecijaciju. Ima boljih načina povećanja međunarodne konkurentnosti od smanjenja cijene našeg rada. Povećajmo produktivnost, a ako nemamo odgovarajuće tehnologije, uvezimo ih, potaknimo one koji je imaju da dođu u Hrvatsku i da tu ulažu. Dajmo im pravnu sigurnost. Privucimo ih stimulativnim poreznim rješenjima. Smanjimo trošak rada smanjenjem poreznog pritiska. Mislim da bi bilo duboko pogrešno i promašeno kada bismo gradili strategiju svog rasta na temelju slabe kune i jeftinog rada. Na takav način mi bitku na svjetskom tržištu s nacijama koje mogu ponuditi jeftiniji rad nikad nećemo moći dobiti.

Eksperimentiranje s tečajnom politikom nije vam prihvatljivo ponajprije zbog opasnosti od inflacije. No, tu se postavljaju dva pitanja. Prvo, s obzirom na krizu u kojoj se hrvatsko gospodarstvo nalazi, opasnost od inflacije ne čini se ozbiljnom. I drugo, neke zemlje pokušavaju potaknuti kontroliranu inflaciju ne bi li potaknule rast? Možete li odgovoriti na ta dva pitanja?

Što se tiče prvog pitanja, opasnost od inflacije ne čini se ozbiljnom sve dok je i ako je tečaj razmjerno stabilan. U ovoj krizi središnja banka može kreirati vrlo visoku likvidnost kako bi potaknula kreditni rast uz manje rizika od inflacije, jer potražnja pada, a tekući račun platne bilance postaje pozitivan pa i uz smanjeno zaduživanje i priljev kapitala devizne pričuve HNB rastu. Kada se situacija promijeni, HNB će promijeniti i karakter monetarne politike, on ne eksperimentira nego obavlja svoju zakonsku zadaću. Zaključio bih s tečajem i postavio i ja jedno pitanje: kako se taj tečaj, ako je "umjetan", održava već dvadeset godina, a za to vrijeme devizne pričuve središnje banke kontinuirano rastu?

Vezano uz drugo pitanje, zemlja koja mi pada na pamet zbog aktualnih poteza monetarnih vlasti je Japan, zemlja s dugogodišnjom deflacijom zbog vrlo visoke sklonosti štednji. Japanska središnja banka pokušava monetarnim mjerama prekinuti  pad cijena, cilj joj je doseći dvopostotnu inflaciju. Ne vjerujem baš u uspjeh takve politike, jer su i kod njih problemi ne monetarne nego strukturne prirode. Kod nas je inflacija iznad dva posto i valjda bismo po toj logici trebali voditi suprotnu, restriktivnu politiku? Za mene inflacija nikada nije sredstvo poticanja rasta. Inflacija je sredstvo nepravedne preraspodjele postojećih dobara i od nje najviše profitira onaj tko pred tiskarom novca stoji prvi u redu, da se tako izrazim. Ako je to država, a ona najčešće stane prva u red, uostalom tiskara je u njenim rukama, onda inflacija nije ništa drugo nego porez i to nedemokratski i netransparentan porez. I najviše pogađa najsiromašnije.

Ako ste, s pravom, protiv povećanja porezne presije i uvođenja novih poreza, onda morate još i zdušnije biti protiv inflacije.

Netko će reći, malo kontrolirane inflacije ne može škoditi, dapače može biti poticajno za gospodarstvo. Postoje li istraživanja koja bi to potvrdila? Takva je tvrdnja u slučaju današnjih hrvatskih problema i uvjeta jako dvojbena, a nažalost imamo i pregršt povijesnog iskustva, naravno negativnog. Ali na stranu s tim, samo bih se kao čovjek iz prakse zapitao, iako dobro znam kakvi su zahtjevi EU, što je to malo inflacije i do kad se ona može kontrolirati? Je li sadašnja razina inflacije u Hrvatskoj od 3 - 3,5 posto prosječne godišnje inflacije malo ili premalo za poticanje rasta? Bi li to bilo 10 posto? Kakva su iskustva zemalja u našoj okolici koje imaju takvu dvoznamenkastu inflaciju? U svakom slučaju, slabljenje kune, brzo bi pokrenulo inflaciju, jamačno ne malu i ne podložnu kontroli pa bismo na ta pitanja brzo dobili odgovor.

Što mislite o ideji izravnog kreditiranja proračuna iz HNB?

E na to pitanje ću zaista sasvim kratko odgovoriti: to je zabranjeno, to bi bilo nezakonito. Danas objašnjavati ili otvarati raspravu o tome zašto je to tako mislim da je deplasirano.

Kuna ili euro? S ulaskom u EU proces pristupanja euro-zoni će se snažnije otvoriti. Mnogi teoretičari misle da bi neke zemlje euro-zone prošle bolje da nisu imale euro. Što vi o tome mislite?

Što se nas tiče, mi smo toliko eurizirana zemlja da je za nas najbolje da što prije napravimo još taj zadnji korak i službeno uđemo u eurozonu. Sklonost deviznoj štednji se toliko jako ukorijenila da je od antiinflacijskog programa 1993. i uvođenja kune 1994. pa sve do krize sa kraja 2008., dakle tokom cijelog tog dugogodišnjeg razdoblja relativno niske inflacije i stabilnog tečaja, proces deeurizacije bio, doduše, prisutan, no vrlo postupan i spor. I bilo je dovoljno izbijanje krize da se cijeli taj proces u kratkom roku, u 2009. godini jednostavno anulira. Nije dakle isplativo da, sada kad ulazimo u EU i kada smo na pragu eurozone, inzistiramo na mjerama deeurizacije, pogotovo ne na nekim administrativnim mjerama. 

A sad, zašto se misli da bi zemlje koje su trenutno najviše pogođene krizom, kao recimo neke zemlje europskog juga, bile danas u boljoj situaciji da nisu imale euro? Vjerojatno se misli na dva momenta. Ulazak u euro-zonu tim je zemljama donio kreditni bum, jer su kao zemlje euro-zone uživale u percepciji nižeg rizika i preko toga u nižim kamatnim stopama, a kreditni bum je donio probleme poput širenja deficita proračuna, platne bilance i razine zaduženosti, što se na kraju očitovalo u akutnoj krizi financijskog sustava. Drugo, neki analitičari smatraju da bi, kada je kriza već u punoj mjeri izbila, servisiranje unutrašnjeg duga bilo za te zemlje jednostavnije da ga mogu obaviti tiskanjem vlastitog novca. No u krajnjoj liniji, cijena bi za običnog čovjeka ostala ista, jednako teška, ali bi se mogla, po mišljenju tih analitičara, valjda lakše politički progutati.

Vezano uz najavu strožih propisa o izdvajanju rezervacija banaka - očekuje li HNB nastavak rasta loših kredita s obzirom na to da inzistira na povećanju rezervacija usprkos činjenici da su banke dobro kapitalizirane?

Zahvaljujući kontracikličnoj politici HNB-a i mjerama koje smo poduzimali prije krize, banke su i dalje dobro kapitalizirane i adekvatnost kapitala je jako visoka. Međutim, integracijom u europsku bankovnu uniju koja se intenzivno izgrađuje mi kao nacionalni regulatori nećemo više u potpunosti moći zahtijevati od banaka da zadrže dostignute razine adekvatnosti kapitala te bi dio kapitala koji se vodi kao zadržana dobit mogao biti povučen. To bi trebalo biti kompenzirano odgovarajućim promjenama politika rezerviranja kako bi se zadržala robusnost sustava na zadovoljavajućoj razini. O kojim je konkretno promjenama riječ, za sada je još rano govoriti, postoje nacrti i prijedlozi, ali se na njima još radi. Potreban je veliki oprez, i HNB je toga svjestan kako se takvim promjenama ne bi izazvali neželjeni učinci i ne bi ugrozilo buđenje kreditne aktivnosti banaka.

Logično je da vlasnici banaka usmjeravaju kapital gdje je to isplativije. Treba li, ubuduće, očekivati značajnije povlačenje kapitala od strane vlasnika banaka u Hrvatskoj?

Do sada je povlačenje kapitala bilo negdje na prosjeku usporedivih zemalja. Za neke analize koje su sugerirale da tu Hrvatska stoji izrazito loše, a koje su prije nekoliko mjeseci dobile kod nas zamjetan publicitet, pokazalo se da nisu do kraja bile metodološki korektne za komparativnu analizu. Što ubuduće na tom području treba očekivati ovisi samo o nama. Postoji visoka korelacija između smanjivanja poluge i odljeva kapitala s jedne strane i pokazatelja percepcije rizika zemlje poput CDS spreadova, postojećeg LTD odnosa, povrata na kapital i naravno, rasta BDP-a sa druge strane. Dakle, sve ovisi o tome u kojoj ćemo mjeri biti sposobni da pokrenemo održivi rast na načelima o kojima sam ranije govorio. 

Financijsko poslovanje se tehnološki drastično promijenilo, promijenili su se i rizici, novac kola sve brže i širom svijeta. Kako se tim trendovima prilagođava hrvatski financijski sustav, osobito bankarski i kako se prilagođava HNB kao regulator, što poduzima?

Da, tehnološki razvoj postao je jedan od glavnih čimbenika razvoja cjelokupne financijske industrije, ali on sa sobom nosi i nove rizike. Naš Zakon o platnom prometu jasno uređuje odnose između pružatelja i korisnika platne usluge, njihova prava i obveze, kada se radi o korištenju različitih tehnologija kod izvršenja plaćanja. I EU je odlučila propisati tehnološke standarde pružanja pojedinih financijskih usluga. Najbolji primjer toga je projekt jedinstvenog euro platnog područja, SEPA (Single Euro Payments Area), koji definira tehnološka rješenja i standarde kod platnih usluga u euru na području država članica. U Hrvatskoj su započele pripreme na ovom projektu kojim će se osigurati primjena SEPA standarda. HNB je propisivanjem obveze primjene IBANa (International Bank Account Number) kod izvršenja nacionalnih platnih transakcija već osigurala temeljnu pretpostavku za implementaciju SEPA-e. Što se pak tiče novih i neuobičajenih financijskih instrumenata, posebno poslovanja sa izvedenicama, one bi i kod nas mogle biti izvor novih i neočekivanih rizika. Zato HNB pažljivo prati i regulira razvoj tih poslova te inzistira na punoj transparentnosti iskazivanja rizika koji su s njima povezani.

Regulacija bankovnog sustava se u posljednje vrijeme orijentirala prema zaštiti potrošača uglavnom kreditnih proizvoda. Mislite li da su štediše dobro zaštićeni? Sužava li zaštita potrošača kreditnih proizvoda prostor bankama da se upuste u snažnije preuzimanje rizika? Ili mislite da nije vrijeme za takve eksperimente?

Zapravo se ne bih složio s vama. Pitanja poput ugovaranja usluga, sadržaja ugovora, objavljivanja općih uvjeta poslovanja, obavještavanja potrošača ili postupanja po prigovorima potrošača i tako dalje, regulirana su na jednak način i za dužnike po kreditima i za štediše. Zaštita potrošača nije interveniranje u kamatne stope ni određivanje maksimalnih iznosa kredita, bez obzira na to što smatram da se neke stvari poput zatezne kamatne stope i maksimalno moguće ugovorne kamatne stope u obveznim odnosima mogu i trebaju propisivati. Potrošače treba štititi od nekorektnih postupaka, nepoštene poslovne prakse, zavaravajuće poslovne prakse, agresivne poslovne prakse i sličnog ponašanja, pružati im pravo na udruživanje, educiranje, informiranje i tako dalje.

Ministar Linić najavio je ograničavanje dopuštenih prekoračenja po tekućim računima građana kao i ograničavanje kamatnih stopa na neke kredite banaka. Jesu li primjerene takve intervencije na našem bankarskom tržištu? 

Osobno bih se što je više moguće klonio takvog zadiranja u tržište, posebno u ovoj fazi ciklusa. Kao što sam rekao, utvrditi granice za zatezne i najviše moguće kamatne stope je potrebno. Sve ostalo donosi vrlo dvojbenu korist. Utvrđivanje cjenovnih plafona za pojedine proizvode znači da proizvoda ili neće biti ili će biti dostupni samo onima čija je komponenta rizika u cijeni minimalna, a ako se limit utvrdi i na već postojeće kredite, izgubljena zarada nadoknadit će se na nekom drugom proizvodu čija cijena nije limitirana.

Kako u kratkom roku riješiti sudbinu malih banaka u Hrvatskoj? Neke od njih nemaju dovoljno kapitala i potrebno je naći rješenje, je li model koji je država pokrenula dobar izbor?

U kratkom ili u dugom roku, sudbinu malih banaka će odrediti njihovi vlasnici i njihove uprave, dokle god je adekvatnost njihovog kapitala u skladu sa regulatornim zahtjevima. Kao u svakoj industriji, za uspješno poslovanje ima mjesta i za male i za velike. Male banke mogu naći svoju tržišnu nišu i mogu se unutar nje razvijati. Ako u tome ne uspiju, nestat će sa tržišta i u tome ne vidim problem. Jedan od alternativnih načina pozicioniranja na tržištu je, očigledno, prestati biti mali i prema tome, ako će vlasnici tih banaka naći računicu i interes, krenut će u okrupnjivanje, odnosno spajanje sa sličnim bankama.