Nakon turbulentne 2009., očekuje se da će (statistički promatrano) 2010. godina uglavnom biti godina stagnacije bez većih strukturnih promjena u realnom i financijskom sektoru. No, važnije od te statističke slike je da se ne očekuju značajnije promjene u modalitetima funkcioniranja ekonomije, jer nema niti suštinskih promjena u ekonomskoj politici.

To, međutim, ne znači da će 2010. biti "mirna godina" i da će se status quo uspostaviti i održavati sam po sebi. Posebno ne u kontekstu aktualnih unutarnjih zbivanja, koja mogu odgoditi izlazak iz recesije.

Tri su ključne determinante naše ekonomske situacije u sljedećoj godini:

(1) Stagnacija kod naših najvažnijih partnera, u Europskoj uniji i u zemljama regije. ograničit će izvoznu potražnju, a s obzirom na nisku propulzivnost naše izvozne ponude, ne može se očekivati "aktivno" poboljšanje tekućeg računa platne bilance. Izvoz roba i usluga mogao bi porasti oko 5,5% (2009. pad –18,1%).

Trebat će voditi racionalnu politiku domaće potražnje i uvoza (5,3%, uz rast cijena nafte), kako bi se tekući platnobilančni deficit zadržao na oko 6.5% BDP (3 milijarde eura), kao i u ovoj godini.

Naravno, to znači da se i u 2010. nastavlja visoka ovisnost od inozemnih izvora financiranja

(2) Pri stagnaciji izravnih i portfolio ulaganja (2,1 milijarda eura u 2009., 2,3 milijarde u 2010.) to znači:

• da ćemo morati financirati tekući deficit platne bilance inozemnim zaduživanjem
• da će udjel inozemnog duga u BDP -u porasti s lanjskih 83% i ovogodišnjih oko 93% na oko 100 %, što je izvedivo, ali to sigurno neće poboljšati kreditni rejting zemlje i pitanje je u kojoj mjeri se trend opadanja kamatnih stopa u svijetu može prenijeti k nama

To je itekako značajno u situaciji kad znamo da će u 2010.:

• ukupne otplate (glavnice 8,3 milijarde, kamate 1,4 milijarde) iznositi 9.6 milijardi eura (10,8 milijardi u 2009.), a
• ukupno korištenje inozemnih izvora 12,6 milijardi eura (13,5 milijardi u 2009.)

(3) Predviđeno smanjenje fiskalnog deficita, ako gledamo opću konsolidiranu državu (s uključenim HAC-om), sa 15 na 12,1 milijardi ili sa 4.5 na 3,6% BDP-a, uz pretežno financiranje tog deficita inozemnim zaduženjem, usporilo bi potražnju države za kreditima na domećem tržištu. Rast potražnje države za kreditima mogao bi se smanjiti s ovogodišnjih 32,7% na oko 6%. Ali i s tih 6% neće ostati mnogo prostora za preraspodjelu domaćeg kreditnog potencijala banaka prema privatnom sektoru.

Situaciju može dodatno zaoštriti brodogradnja, koja nije u ovim računicama, a može imati učinka na fiskus i njegovo zaduživanje u 2010. Monetarna politika u takvim će okolnostima balansirati između limitiranja tekućeg deficita platne bilance i omogućavanja agregatnog rasta domaćih kredita, uz stabilnost tečaja (deviznih rezervi).

To znači da predviđamo korištenje postojećih instrumenata (devizne intervencije, operacije na otvorenom tržištu), za sada bez promjene obvezne pričuve (jer je likvidnost u bankovnom sustavu takva da to ne zahtijeva) ili relaksacije prudencijalnih mjera, ali i bez povećanja regulacijskih troškova. Računamo s rastom ukupnih likvidnih sredstava oko 7%, novčane mase oko 4,5%, a plasmana oko 4,4% .

Ponašanje banaka

Može se očekivati da će se tendencije iz proteklog dijela ove godine produžiti i u 2010., a to su:

(1) stagnacija povećanih inozemnih izvora (10 milijardi eura, od čega su banke-majke potkraj prošle godine kratkoročno unijele oko 2 milijarde i zadržale to ovdje cijele godine) i vrlo blagi rast domaćih depozita (3,2%), što znači da nema potencijala za bitno povećanje kreditne aktivnosti banaka

(2) postupno produžavanje ročne strukture i inozemnih (62% – 68%) i domaćih izvora (73% – 77,4%), što je dobro sa stanovišta sigurnost i olakšava dugoročnije plasmane, ali je cijena tih izvora veća

(3) povećanje devizne komponente domaćih izvora (71% – 76%), što povećava i valutni rizik, kako na strani pasive tako i na strani aktive

(4) banke nastoje racionalizirati kreditni rizik, što također utječe na promjene u strukturi kreditiranja: povećanje udjela države (8,7% – 13,1%) na teret potrošačkih kredita (27,5% – 25,0%)

(5) povećanje loših plasmana (na 6%), ali još uvijek relativno dobra otpornost na šokove (ako se spriječi pojava valutnog šoka)

(6) Zaključak u 2010. može se očekivati vrlo oprezna politika banaka, bez velikih promjena kako u pogledu rasta plasmana tako i u pogledu njihove namjene.

Suštinski 2010. godina trebala bi biti day after, odnosno "godina otrežnjenja" u kojoj će se vidjeti da smo pametniji nakon krize, da smo dovoljno naučili i da smo se spremni drugačije ponašati.

Ali pitanje je hoće li tako biti. Ne samo zbog obrane parcijalnih interesa, već i zato što ni drugi ne znaju točno što uraditi.

Od ponavljanja općepoznatih ideja nema velike koristi. Opći obrazac u novije vrijeme glasi: ubacivanje likvidnosti uz jačanje regulative. I mi smo ubacili likvidnost (preko 5 milijardi eura u vrlo kratkom razdoblju), ali smo morali i relaksirali regulativu da bi to bilo izvedivo.

Dakle, ne stoji šablonski pristup - u vrijeme ekspanzije vodili smo restriktivnu monetarnu politiku, u vrijeme recesije trebamo voditi ekspanzivnu politiku. Monetarna politika nikad nije bila stvarno restriktivna, a u 2009. je bila super ekspanzivna, iako se to nije vidjelo u monetarnoj statistici.

Problem očito nije u količini novca nego u njegovoj funkcionalnoj alokaciji, dakle za što se taj novac troši i kakvi se učinci time postižu. U vrijeme ekspanzije to se nije toliko primjećivalo (novaca je bilo za sve). U vrijeme recesije i stagnacije, promjena alokacije je ključna. U tome ne može biti značajnijih promjena ako država ne odigra svoju ulogu.

U Forbes-u je bilo postavljeno "pitanje za milijun dolara" – je li u takvim uvjetima održiv stabilan tečaj.

Odgovor: Da, uz postojeće modalitete, on je održiv dokle god nekako uspijevamo otplaćivati dugove i dok nam je inozemstvo spremno odobravati nove kredite.

S tim u vezi, aktualna situacija u svijetu je povoljna jer ponovno raste slobodna likvidnost koju treba plasirati i ponuda kredita se povećava, traže se kupci za taj novac. Nastavak pregovora s EU poboljšava političku percepciju Hrvatske kao dužnika. Stoga ne sumnjam da će i aktualna potraga za milijardom dolara, eura ili čega već, biti uspješna.

To je olakšanje, ali i najveća opasnost za ovu zemlju. Opasnost od neaktivnosti, opasnost od vjerovanja da možemo nastaviti funkcionirati na uhodani način, opasnost da iz krize nismo i nećemo naučiti ono što bi trebalo.

Često se ponavlja teza: naši problemi su strukturne prirode i traže vrijeme za potrebne reforme. Tvrdnja nije bez osnove, ali još su mudri stari Kinezi rekli: I najduži put počinje prvim korakom. Istina, taj prvi korak često je i najteži, a mi ga već dugo odgađamo.