Dame i gospodo, izuzetno mi je zadovoljstvo da vam se mogu obratiti na 16. konferenciji Hrvatskog novčanog tržišta.

Bankovna i ekonomska kriza počela je 2007. godine u SAD-u, prelila se 2008. u Europu i u drugom dijelu te godine i na Hrvatsku. Od tada, Hrvatska je u recesiji ili stagnaciji. Jesenas sam na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu govorio o makroekonomskim uzrocima i posljedicama krize u Hrvatskoj, o dobrim i lošim izborima politika da se iz nje izađe, kao i o političkoj ekonomiji tih izbora. Krenuvši pripremati ovaj današnji nastup, pročitao sam ovaj vikend na web stranici HNB-a ponovo to izlaganje i zaključio da tome ne bih imao nešto posebno dodati ni sada, pola godine kasnije. Mogao bih taj govor jednostavno ponoviti. Danas bih zato htio nešto više reći o regulaciji bankovne industrije, regulatornim promjenama koje se odnose na bankovni sektor i o budućnosti Hrvatske u toj dimenziji. Dakle, htio bih nešto reći o temi koja je u središtu pažnje cijele financijske industrije, još od početka krize, o kojoj na različitim mjestima raspravljamo na tjednoj frekvenciji, a koja kod nas još nije dobila zasluženu pozornost.

Paul Volcker je, nedavno, provokativno izjavio da je zadnja stvarno korisna inovacija u bankovnom sustavu bio izum ATM-a (bankomata). Radi se, naravno, o određenom pretjerivanju, no jasno je što je smisao te poruke. Deregulacija i takozvane financijske inovacije koje su je slijedile, nisu pomogle financijskoj stabilnosti - upravo suprotno. Da bismo shvatili sveobuhvatne i duboke regulatorne promjene bankovnog sustava koje se danas događaju, odnosno da bi ih mogli smjestiti u pravu perspektivu, potrebno je podsjetiti se gdje je regulacija bankovne industrije bila prije desetak godina.

1999. godine u Sjedinjenim Američkim Državama je, nakon gotovo sedam desetljeća od donošenja, opozvan Glass-Steagal zakon. On je uveden nakon velike ekonomske krize (Great Depression), 1933. godine, kako bi osigurao odvojenost investicijskog bankarstva od tradicionalnog bankarstva, koje se zasniva na uzimanju depozita i davanju zajmova. Glass-Steagal zakon je donesen kao regulatorni odgovor na zadnju veliku gospodarsku i financijsku krizu prije ove u kojoj još jesmo. Njegovo ukidanje predstavljalo je najznačajniji korak do tada u procesu koji se krajem devedesetih i u prvoj polovici 2000-tih nazivao deregulacijom financijskog sustava. Godine 2004. usvojen je takozvani Basel II standard regulacije banaka. On se pokazao neadekvatnim tijekom krize, budući da je količina kapitala koji su banke držale bila premala, upravljanje rizicima neadekvatno, a znatan dio prudencijalne uloge prepušten rejting  agencijama, pa posredno i samim bankama. Općenito govoreći, početkom ovog tisućljeća, u modi je bio takozvani soft touch regulation (meka regulacija), promoviran prvenstveno iz bankarskog centra Europe i svijeta - Velike Britanije, odnosno od strane tamošnjeg regulatora - FSA. Dapače, mnogi su promovirali ideju da je najbolja vrsta regulacije bankovnog sustava - samoregulacija. U SAD-u, pak, bila je prisutna fragmentacija regulatornog aparata na mnoštvo institucija, često bez dovoljne ekipiranosti, koordinacije i jasne nadležnosti.

Nisu, naravno, svi u to vrijeme bili uvjereni da je takav pristup meke regulacije bankovnog sektora najbolji put, no moć utjecaja najvećih financijskih centara učinila je svoje. Kada je prvi put, početkom krize 2007. godine, taj deregulirani sustav stavljen na stress-test, pokazao se potpuno neadekvatnim. To je učinilo bolno očitom potrebu za reformom regulatornog okvira i od tada ona traje. Njena ideja je, od početka, manje rješavanje akutnih kriznih problema, a više uspostavljanje čvršće regulacije bankovnog sustava koja će smanjiti mogućnost izbijanja velike financijske krize poput ove s čijim posljedicama smo i dalje suočeni. Krize koja je počela kao kriza financijskog sustava, a razvila se u makroekonomsku krizu, te, napokon, dužničku krizu u dijelu razvijenih zemalja.

Regulatorne reforme imaju niz ciljeva. Jedan je povećati kapital bankovnih institucija. Veća kapitaliziranost, a manja zaduženost, garancija je veće stabilnosti banaka. Drugi je učiniti velike financijske institucije u središtu sustava, odnosno sustavno važne institucije, još otpornijima, zahtijevajući od njih da imaju još višu kapitalnu adekvatnost i strožu kontrolu rizika. Treći je povećati transparentnost poslovanja i učiniti veze i izloženosti u financijskom sustavu transparentnijima svim sudionicima. Četvrti je uspostavljanje mehanizma za rješavanje problema u sustavno važnim velikim institucijama, odnosno mehanizma za njihovo restrukturiranje, uz što manji rizik/trošak za porezne obveznike. Napokon, cilj je regulirati i područja financijskog sustava direktno i indirektno povezana s bankama, koja su ponekad i izravan supstitut za bankarske poslove, a koja do sada nisu bila regulirana, ili su bila slabo regulirana, poput takozvanog bankarstva u sjeni (shadow banking) i trgovanja izvedenicama. Napokon, naglasak se stavlja na makroprudencijalne regulatorne mjere, koje smo u Hrvatskoj i do sada vrlo uspješno koristili, te su danas priznate kao vrlo korisno iskustvo.

Usporedno s tim globalnim regulatornim promjenama, EU je krenula potpuno novim putem koji bi trebao rezultirati bankovnom unijom na području eurozone, odnosno EU. Posljedica krize u eurozoni je uvjerenje da je jedini način za održivost projekta monetarne unije raskidanje veze između rizika banaka i rizika pojedinih država u kojima te banke dominantno posluju, a to je moguće postići samo uspostavom bankovne unije. Drugi očit razlog za uspostavljanje bankovne unije je činjenica da na zajedničkom europskom tržištu banke djeluju transnacionalno, a nadzirane su nacionalno, bez  harmoniziranih kriterija nadzora, uključujući temeljne definicije poput loših plasmana. Fragmentiranost regulatornog okvira funkcioniranja bankovnog tržišta dovela je do toga da se tijekom krize narušila i jedna od temeljnih sloboda zajedničkog tržišta EU - slobode kretanja kapitala. Za sedam mjeseci supervizija svih sustavno važnih, odnosno većih banaka na području eurozone prelazi u nadležnost zajedničkog supervizora - Europske središnje banke. Zajednička supervizija, međutim, ne može efikasno funkcionirati bez zajedničkog okvira za rješavanje problematičnih banaka odnosno restrukturiranje banaka. Prijedlog te direktive, Bank Restructuring and Rehabilitation Directive (BRR), očekuje se polovicom ove godine, no jasno je da usvajanje tog okvira neće biti jednostavno, budući da podrazumijeva mogućnost neke vrste podjele fiskalnih troškova rješavanja problematičnih banaka. No, bez tog mehanizma, vrlo teško je zamisliti efikasan zajednički nadzor bankovnog sustava, odnosno bankarsku uniju. Treći stup bankovne unije - zajedničko osiguranje depozita - komponenta je koja će najvjerojatnije najkasnije doći na red, budući da je najmanje suglasnosti oko neophodnosti i dizajna tog mehanizma na razini bankovne unije. Razlog je, opet, preuzimanje zajedničke, implicitno fiskalne, odgovornosti za osigurane depozite.

Kao regulatorni okvir za Basel III, CRD IV (Capital Requirement Directive IV), kao i za stvaranje bankovne unije, EU je proizvela impresivnu količinu materijala, za sada, tvrde mi oni koji su, pretpostavljam, brojali, preko 10.000 stranica. Osim viših kapitalnih zahtjeva i strožih zahtjeva za upravljanje rizicima, vrlo važan bit će dio regulative koji se bavi standardiziranjem definicije loših plasmana (NPLs). Standardizacija u tom području neophodan je preduvjet za uspostavu jedinstvenog nadzornog sustava.

Krajem ove, a najkasnije do sredine iduće godine, na temelju zajednički ustanovljenih kriterija, provest će se kontrola aktive banaka, da bi se ustanovila eventualna potreba za dodatnim kapitalom, odnosno da bi se zadovoljili novi, stroži zahtjevi u pogledu kapitalne adekvatnosti. To će biti izuzetno važan i izazovan projekt. Nakon što on bude proveden trebalo bi biti lakše uspoređivati pokazatelje bankovnog sustava različitih zemalja. Trenutni problem je da postoji neujednačena praksa definicije loših plasmana, tako da se složeni mehanizmi ocjene rizika i potrebe za kapitalom primjenjuju na relativno arbitrarnu osnovicu. Međutim, ta bi vježba mogla značajno povećati kapitalne zahtjeve pojedinih banka. Na neki način, ona se može shvatiti i kao čistilište bankovne unije. Ono što će u najvećoj mjeri determinirati rezultate te kontrole, bit će definiranje kriterija po kojima će se provesti ocjena rizičnosti aktive.

Nema sumnje da je nova regulativa bankovnog sustava neophodna. Kriza je pokazala koliko je pogrešna bila deregulacija bankovnog sustava tijekom zadnjih petnaestak godina. Troškovi financijskih kriza su, naime, vrlo visoki. Na globalnoj razini, u prosjeku, blizu 20 posto BDP-a, što kroz izravne troškove spašavanja banaka, što kroz izgubljeni BDP. U Hrvatskoj okvirne procjene govore da je izravni trošak velike  bankovne krize prve polovice 90-tih iznosio oko 30 posto BDP-a, a krize manjih i srednje velikih banaka, krajem 90-tih, oko 5 posto BDP-a. Zbog toga troškovi povećanja kreditnih marži uslijed zahtjevnije, odnosno skuplje regulacije imaju opravdanje. Procjene učinka viših kapitalnih zahtjeva u okviru Basel III regulacije na povećanje kreditne marže najvećih banaka kreću se od 8 do 16 baznih poena (IMF i BIS). To nije puno, imajući na umu troškove bankovnih kriza. Problem je, međutim, što se viši kapitalni zahtjevi sada događaju u situaciji stagnacije, tako da djeluju prociklički. Dobar dio zaoštravanja regulatornih zahtjeva je vremenski raspoređen, da bi imao manji prociklički učinak, međutim sama tržišta već sada traže jaču kapitaliziranost. To je posljedica grešaka iz prošlosti, jer je oštrija regulacija kapitalnih zahtjeva i upravljanja rizicima trebala biti odgovor na naglu ekspanziju financijskog sektora. Umjesto toga, deregulacija je, na tinjajući porast rizičnosti bankovne aktive, samo dolila benzin. Sada se regulacija zaoštrava u suboptimalnom trenutku, tijekom krize. No, to ne znači, kako neki sugeriraju, da sada ne treba postaviti regulatorne zahtjeve na zdrave temelje. Jednostavno, radi se o analizi troškova i koristi. Troškovi prelabave regulacije, kako pokazuje iskustvo, viši su od propuštenog rasta BDP-a uslijed adekvatne regulacije. Radi se o sličnom fenomenu kao i kod inflacije. U kratkom roku, višom stopom inflacije je ponekad, uz određene uvjete, koji se prvenstveno odnose na velike zatvorene ekonomije, moguće potaknuti višu stopu rasta, no već u srednjem roku, kako pokazuje iskustvo i istraživanja, troškovi inflacije su veći nego kratkoročna korist koja se njome postiže. Zbog toga je danas temeljni cilj središnjih banaka očuvanje stabilnosti cijena. Bez nje nema održivog gospodarskog rasta. Drugi cilj središnjih banaka, onaj novijeg datuma - financijska stabilnost sustava - postiže se prvenstveno postavljanjem adekvatnog regulatornog okvira. To znači da središnje banke ne moraju neophodno imati ulogu supervizora banaka, ali trebaju imati ulogu u dizajniranju regulatornog okvira koji se odnosi na kapitalnu adekvatnost, likvidnosne zahtjeve i makroprudencijalne instrumente u održavanju financijske stabilnosti.

U tom kontekstu, ne zaboravimo da su danas rizici i dalje visoki zbog izuzetno ekspanzivnog globalnog karaktera monetarne politike. Ukoliko pogledate tržište na kojem su prinosi na neke vrste imovine s rejtingom CCC na razini od 7 posto, onda se morate zapitati o održivosti odnosa rizika i cijena. Gdje je u svemu tome Hrvatska?

U Hrvatskoj, to danas svi priznaju, imamo bolju regulatornu politiku bankovnog sustava nego što je to bio slučaj u EU ili SAD-u. Mi vodimo kontracikličku regulatornu politiku. Kapitalne zahtjeve smo povećali prije krize, a što je jednako važno, uveli smo cijeli niz mjera, koje se tek u novije vrijeme nazivaju makroprudencijalnim politikama, što je dodatno povećalo kako količinu regulatornog kapitala bankovnog sustava prije krize, tako i pojačalo likvidnosne rezerve banaka. Zbog toga je danas kapitalna adekvatnost  banaka u Hrvatskoj 20,5 posto - najviša u EU - te hrvatske banke nemaju problem dokapitalizacije u situaciji kada je kapital postao skup. Njihove banke majke, kao i mnoge druge banke u 'starim' članicama EU, u znatno su težoj situaciji, jer moraju povećavati kapital u situaciji kada perspektiva bankovnog sustava ne izgleda niti približno tako dobro kako je to bio slučaj prije krize. U situaciji kada je povrat na kapital banaka pao na niske jednoznamenkaste razine, ili je negativan. Ukupne porezne stope koje banke plaćaju na razini grupacija su sada oko 45 posto, a regulativa ide za time da bail-in učini neupitnim. Drugim riječima, trošak spašavanja banke će platiti vlasnici redovnog i hibridnog kapitala, dok će neosigurani kreditori i deponenti postupkom tzv. bail-in-a doći na njihovo mjesto. Taj smo postupak prvi put na djelu vidjeli nedavno, tijekom Ciparske krize. U takvim uvjetima kapital je postao skup.

U tom kontekstu treba reći i to kako je naivno tvrditi da banke ne dijele sudbinu gospodarstva, kako se često u Hrvatskoj može čuti. S određenim vremenskim pomakom, one ne mogu nego slijediti sudbinu gospodarstva u kojem posluju. Relevantna istraživanja pokazuju da je nizak rast BDP-a temeljna determinanta bankovnih kriza, zajedno s visokom inflacijom, naglim priljevima kapitala i brzim rastom kredita, lošim upravljanjem bankama (na pojedinačnoj razini) i niskom efikasnošću pravnog sustava.

Najbolja ilustracija kontracikličnosti regulatorne politike u Hrvatskoj je regulatorni trošak. Za razliku od zemalja iz kojih dolaze banke majke, regulatorni trošak u Hrvatskoj je HNB prvo povećavao u fazi nagle ekspanzije kreditne aktivnosti banaka, da bi ga, nakon početka krize, znatno smanjio. Regulatorni trošak smanjen je s 2,13 postotnih poena, koliko je iznosio u prvih devet mjeseci 2008. godine, na 0,8 postotnih poena danas.

To je, zajedno s protucikličkim rezervama izgrađenim prije krize, omogućilo da 2009. godine Hrvatska ne mora zatražiti aranžman s MMF-om, budući da je domaći bankovni sustav imao dovoljno kapaciteta za financiranje domaćih potreba, u situaciji kad su tržišta bila zatvorena. Iz današnje perspektive vjerojatno bi se moglo zaključiti da bi bilo bolje da je već tada zatražen aranžman s MMF-om, budući da bi to vjerojatno ubrzalo strukturne reforme, no to je pitanje političke ekonomije, kojim se danas neću baviti. Ono što je nepobitno jest to da je kontraciklična regulatorna i monetarna politika ostavila mogućnost izbora nositeljima ekonomske politike - učiniti neophodne strukturne reforme sami, ili ući u aranžman s MMF-om, pa to učiniti uz njihovu uvjetovanost. Da politika HNB-a nije bila kontraciklička, aranžman s MMF-om bi bio neizbježan, kao što je to bio slučaj s nekim drugim zemljama. Isto tako, iako toga većina nije svjesna, ekspanzivna monetarna politika HNB-a omogućila je, ceteris paribus, posredno i neposredno niže fiskalne deficite i manji javni dug, između ostalog i smanjujući rizike u bankovnom sustavu. 

Uslijed kontracikličke regulatorne politike i naglašeno ekspanzivne monetarne politike, u Hrvatskoj nije došlo do kontrakcije kredita privatnom sektoru do kakve je došlo u SADu, odnosno gotovo stagnacije kredita u eurozoni, iako je gospodarski rast bio znatno niži nego u SAD-u i eurozoni. BDP je u Hrvatskoj pao 11,8 postotnih poena u razdoblju od trećeg kvartala 2008. do kraja 2012. godine, dok je stopa rasta kredita privatnom sektoru iznosila 15,2%. U SAD-u, u istom razdoblju, BDP je porastao 3,6%, iako su se krediti privatnom sektoru smanjili za 4,4%, a u eurozoni je BDP pao za 2,1%, dok su se krediti povećali za 3,1%. Dakle, monetarna politika i bankarski sustav očito nisu ti koji su Hrvatsku učinili jednom od najsporijih zemalja u oporavku od recesije, kao što, bez ikakvog razumijevanja stvarnosti, još i danas neki tvrde. Dapače, monetarna politika i bankovni sustav su, kako eksplicitno i stoji u izvješću rejting agencija, kao i u ocjeni MMF-a i investicijskih analitičara, onaj dio hrvatskog gospodarstva koji još održava ekonomsku stabilnost i rejting zemlje na razini na kojoj jesu. Oni koji nastoje i to, jedno od zadnjih uporišta stabilnosti Hrvatske, uništiti, moraju svima javno odgovoriti što nakon toga. Što bi se, da uspiju u svojim namjerama, dogodilo s investicijskom perspektivom zemlje, što bi se dogodilo sa štednjom u bankovnom sustavu, kakve bi fiskalne posljedice za porezne obveznike to imalo, kakve bi bile perspektive zapošljavanja i kolike bi realne plaće i mirovine nakon toga bile.

Par riječi o politici rezervacija. Kao posljedica pet godina recesije ili stagnacije, udio dospjelih nenaplaćenih potraživanja u bankovnom sektoru se znatno povećao. Na 14 posto, kod čega je svaki deseti kredit kućanstvima i čak svaki četvrti kredit dan poduzećima loš kredit. Kao posljedica, s jedne strane, rasta loših kredita, a s druge, slabije kreditne aktivnosti, i pokrivenost loših kredita rezervacijama je pala s 50% u 2008. na 42 posto 2012. Da bi se očuvala srednjoročna stabilnost sustava, HNB u takvoj situaciji mora zahtijevati postupno povećanje rezervacija. Ono čime smo, moram to reći, ostali neugodno iznenađeni jest količina lobiranja banaka protiv povećanja rezervacija i to na način da se neistinito napuhavao utjecaj povećanja rezervacija na bilance banaka. Faktor pretjerivanja je bio nevjerojatnih 3-4 puta! Bez obzira na sve što sam rekao ranije o bankovnom sektoru, kao faktoru stabilnosti, moram reći da takvo ponašanje potkopava kredibilnost institucija koje bi jako morale voditi računa upravo o kredibilnosti. Greške njihovih procjena su se, naime, pokazale znatno veće nego greške Vladinih kvantitativnih procjena s kojima smo se u zadnje vrijeme susretali.

Mnogima vjerojatno nije ni jasno što su to rezervacije? To je jednostavno knjigovodstveni iskaz vjerojatnosti da se kredit koji se ne vraća uredno neće u cijelosti naplatiti. Tako banke osiguravaju da imaju dovoljno kapitala u slučaju da ne mogu naplatiti svoja potraživanja. Važno je reći da kod izdvajanja rezervacija banka ne mora nikakav novac nikome dati, niti izdvojiti na poseban račun. Jednostavno prepozna postojanje rizika i to je to. 

Rezervacije su potrebne kako bi se osiguralo da bankovni sustav ostane stabilan i u slučaju da se krediti koji se danas ne servisiraju uredno ne uspiju naplatiti ni u budućnosti, odnosno da vrijednost kolaterala ne uspije pokriti dospjela nenaplaćena potraživanja banke. Istina je da povećanje rezervacija smanjuje profitabilnost bankovnog sustava, međutim, ono ju trajno smanjuje samo u slučaju da je rezervacija zaista bila nužna, tj. da banka ne uspije naplatiti svoje potraživanje. U suprotnom, rezervacija se oslobađa i povećava dobit. Drugim riječima, ukoliko su rezervacije pretjerane, banke će svoju dobit ostvariti u budućnosti, umjesto da ju iskazuju danas, iako nisu sigurne da je ona doista i ostvarena. Činjenica je da je naš bankovni sustav u kratkom roku izuzetno otporan na šokove, pa i značajne gubitke, prvenstveno zbog vrlo visoke kapitalne adekvatnosti. U budućnosti, međutim, moguće je da će se kapitalna adekvatnost banaka postupno smanjivati. U toj situaciji, pokrivenost loših plasmana rezervacijama treba postupno povećati prema 50%, kako bi se održala visoka otpornost bankarskog sustava, a time i neupitna financijska stabilnost u Hrvatskoj. U tom smislu niti povećanje rezervacija se neće dogoditi u jednom koraku već postupno, kroz par godina. To će kratkoročno smanjiti iskazanu dobit banaka, no u srednjem roku će, s jedne strane, osiguravati adekvatnu stabilnost sustava, a s druge će omogućiti bankama povećanje profitabilnosti u budućnosti. Jasno mi je da bankari nisu sretni zbog odgode iskaza dobiti, odnosno mogućnosti isplate dobiti, no regulatori, za razliku od njih, netko bi dodao i za razliku od političara, ne smiju biti mioptični, već voditi računa o stabilnost sustava u srednjem/dugom roku. Možete biti sigurni da ćemo biti jednako sretni kao i vi kad i ako se uspostavi da je moguće otpuštati rezervacije.

Za shvaćanje rizika s kojima se sustav suočava dovoljno je pogledati što se dogodilo u EU tijekom zadnje četiri godine. Polovica članica EU prošlo je veću ili manju bankovnu krizu. Tu ne mislim na uobičajene bankrote banaka, koji se uvijek događaju, već na sistemske događaje koji su pogodili 10 i više posto aktive bankovnih sustava. U velikom broju zemalja veći ili znatan dio bankovnog sustava, trebao je pomoć, poput Irske, Nizozemske, Slovenije, Belgije, Cipra, Grčke, Latvije, Litve, Estonije, V. Britanije, Španjolske... čak i Njemačke ili Austrije, da ne spominjemo Island, kao nečlanicu EU, ili SAD, od kuda je kriza i krenula.

Pored toga, visoka razina dospjelih nenaplaćenih potraživanja koja se ne rješava već se čeka povećanje vrijednosti kolaterala u dalekoj i neizvjesnoj budućnosti, predstavlja i kočnicu rasta novih plasmana, kako i Raiffeisen banka, kao drugi najveći zajmodavac u središnjoj i istočnoj Europi, ovih dana u svojoj analizi primjećuje. Ona blokira kapital u dugom roku i smanjuje vjerojatnost da će se dobri dugoročni projekti financirati. Ispravno prepoznavanje rizika bitno je i zato da novi krediti ne bi završili kod dužnika koji neće generirati gospodarski rast. Za rješavanje loših plasmana, međutim, tu su banke potpuno u pravu, izuzetno važno je unaprijediti efikasnost pravosudnog sustava. 

Par riječi, na kraju, o budućnosti Hrvatske u odnosu na zajedničku europsku superviziju, Single Supervisory Mechanism (SSM), koja počinje za 7 mjeseci. Pitanje je da li će Hrvatska iskoristiti mogućnost opt-in-a, odnosno priključenja tom mehanizmu, koji je obvezan za sve zemlje eurozone, a ostavlja mogućnost priključenja i svim zemljama EU. Nakon što je prošli mjesec na Ekonomskom i financijskom vijeću EU u Dublinu odlučeno da će prava i obveze svih zemalja članica SSM-a biti isti, bile one dio eurozone ili ne, mi smo korak bliže opciji priključenja, no prerano je za donošenje konačnog zaključka. Idući mjeseci trebali bi donijeti odgovore na mnoga pitanja koja još nisu razjašnjena. Jedan je već spomenuta analiza aktive banaka, koja prethodi pokretanju SSM-a. Dizajn kriterija za definiranje rizičnosti aktive bit će izuzetno važan, kao i implementacija zajedničkih standarda. U tom pogledu i jedinstveni standard za definiciju loših kredita, na kojem radi EBA, kao i standardi rezervacija, odredit će na kojim temeljima se gradi zajednički supervizorski mehanizam i općenito harmonizirani regulatorni standard EU. Izuzetno je važno i kako će biti dizajniran rezolucijski mehanizam za banke u problemima. Bank restructuring and resolution direktiva (BRR) trebala bi biti predložena do polovice ove godine, o njenim ključnim detaljima upravo raspravljamo, no uspostavljanje zajedničkog rezolucijskog mehanizma za banke u problemima, kako upozorava ovotjedna izjava njemačkog ministra financija, neće biti lak posao. Bez kvalitetnog rezolucijskog mehanizma, međutim, bankarska unija ostaje nedorečena.

U svakom slučaju, sa ili bez EU, i Hrvatskoj je potreban efikasniji i jasniji mehanizam rezolucije banaka u problemima. Na njemu možemo odmah početi raditi. Jedno je sigurno, u idućih godinu-godinu i pol, čeka nas nova izmjena gotovo cjelokupnog zakonodavstva kojim se regulira bankovni sektor. Već je u pripremi novi ZOKI. Slijede implementacije standarda European Banking Association, CRR, BRR, svih preko 10.000 stranica. Znam da je vama to već teško pratiti, ali, vjerujte, nije više lako ni nama. Dakle, ne optužujte nas, ionako smo postali dovoljno nepopularni tijekom ove krize. Da još jednom parafraziram Stanleya Fischera, ovaj put iz njegovog ovotjednog oproštajnog govora na sastanku guvernera u Bank for International Settlements, gdje je otprilike rekao o centralnim bankarima: Do prije nekoliko godina bili smo vrlo popularni, iako je malo tko razumio što točno radimo, danas znaju malo više, ali smo postali prilično nepopularni. Iz toga, međutim, ne treba izvući pogrešan zaključak. Moramo kontinuirano nastaviti objašnjavati što i zašto radimo. I ustrajati u tome.

Nadam se da i ovo izlaganje djelomično pomaže u tom nastojanju.

Hvala lijepo!