Sažetak

Ekonomska i dužnička kriza u Europi pokrenula je sveobuhvatnu institucionalnu reformu kojom se nastoje spriječiti slični katastrofalni scenariji u budućnosti, ali i osigurati sustavna dohodovna potpora zemljama članicama, ako do toga ipak dođe.

U tom smislu razmišljalo se o različitima mehanizmima dijeljenja fiskalnih rizika, kao što su zajednički proračun za europodručje, izravni međudržavni transferi, određeno uzajamno jamčenje državnog duga i zajedničko osiguranje za vrijeme nezaposlenosti, a sve to u nastojanju da se uspostavi veza između individualnog rizika i fiskalnih transfera. Međutim, svi ti mehanizmi vrijedili bi samo za izvanredne situacije i ne bi donijeli olakšanje zemljama članicama pri idiosinkratskim šokovima koji utječu na zemlje članice u "normalnim" vremenima. Takvo bi izglađivanje potrošnje, da bi bilo učinkovito, moralo praviti razliku između europskoga poslovnog ciklusa i idiosinkratskog ciklusa, specifičnog upravo za tu zemlju članicu. Ta granica izrazito je proizvoljna.

Veličinu rizika podijeljenog među kanadskim provincijama, njemačkim saveznim zemljama i američkim državama različita empirijska istraživanja procijenila su na red veličine od oko 39% putem tržišta kapitala i oko 23% putem kreditnih mehanizama. Međutim, tržišta kapitala u europodručju slomila su se tijekom financijske krize, upravo kada je dijeljenje rizika bilo najpotrebnije.

Trenutačna rasprava u EU-u predviđa izrazito ograničen fiskalni kapacitet, uglavnom u rasponu od 1% do 2% BDP-a europodručja, što čak ni u kontekstu fiskalne zajednice ne bi moglo donijeti olakšanje zemlji pogođenoj idiosinkratskim šokom, u smislu ublažavanja pada potrošnje i dohotka. Naprotiv, ključ je u ravnoteži izglađivanja prihoda i podjele rizika i putem tržišta kapitala i putem fiskalnih transfera, uz strogi nadzor nad moralnim hazardom zemalja članica.