Damir Odak, viceguverner Hrvatske narodne banke, koordinira i rukovodi poslovima iz područja Sektora bonitetne regulative i nadzora banaka od srpnja 2012. Rođen je 1964. godine u Splitu, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, bio znanstveni savjetnik u Ekonomskom institutu Zagreb, predsjednik Uprave Trgovačke banke, direktor Sektora poslovnog bankarstva Zagrebačke banke te član Uprave Zabe za poslovanje s poduzećima i za razvoj poslovanja u Bosni i Hercegovini, predsjednik uprave Nove banke d.d. koja 2005. postaje OTP banka Hrvatska d.d., gdje je bio predsjednik Uprave. Stoga je viceguverner Odak prava osoba za razgovor o poslovanju hrvatskih banaka, njihovim teškoćama i izazovima u 2014. te o tome kako će HNB iskoristiti nove regulatorne mogućnosti za jačanje banaka.

–

Što su pokazali rezultati poslovanja banaka za prvih devet mjeseci? Kakve rezultate očekujete do kraja godine i što će na te rezultate najviše utjecati?

Dobit banaka prije poreza iskazana s krajem rujna ove godine manja je za skoro milijardu kuna u usporedbi s istim razdobljem lani. Glavni uzrok pada dobiti je smanjivanje kamatnih prihoda banaka. Ti su prihodi manji za 1,2 milijarde kuna u ovoj godini u odnosu na prethodnu godinu te se čini da će tako i ostati. Do kraja godine očekujemo još veće zaostajanje dobiti u odnosu na prošlu godinu, u prvom redu zbog porasta ispravaka vrijednosti uslijed daljnjeg kvarenja portfelja i primjene strožih knjigovodstvenih pravila. Ostaje pitanje hoće li se trend smanjivanja rezultata nastaviti ili će se stanje stabilizirati.

Koje su, prema vašem sudu, posljedice takvih rezultata banaka u Hrvatskoj za banke, ali i za gospodarstvo?

Financijski sustav ogledalo je realnog gospodarstva i neizbježno odražava njegovu dinamiku i trendove. Knjigovodstveni propisi omogućuju da se to dogodi s određenim kašnjenjem, ali na kraju se mora dogoditi. Pad kamatnih prihoda posljedica je sve lošije naplate kredita. Uz to, novi krediti odobravaju se samo kvalitetnim klijentima, a takvi plasmani ne nose visoku kamatu.

Krediti stanovništvu, koji su uvijek bili najpouzdaniji izvor kamatnih prihoda, smanjuju se uslijed pogoršanja kvalitete kredita i opreza građana koji se ne žele zaduživati. Taj je portfelj u bruto iznosu danas isti kao što je bio početkom 2009. godine, uz istovremeni rast udjela kredita koji se neuredno otplaćuju s 4% na 10%. Dakle, portfelj kredita stanovništvu na koji banka uredno prima prihode smanjio se 6 %. U poslovanju s poduzećima dinamika rasta kredita naizgled je bolja, te je u istom razdoblju bruto portfelj zabilježio određeni rast. Međutim, uz porast udjela neprihodonosnih kredita sa 7,4% na 27,4% portfelja, prvoklasni su se krediti smanjili za 11%.

Neprihodonosni krediti teret su u poslovanju banaka, koji dvostruko opterećuje operativni rezultat: kroz izostanak prihoda i kroz ispravke vrijednosti. Ispravci vrijednosti porasli su za 34% u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Ipak, kako se tu radi o jednokratnom trošku, taj je porast manje zabrinjavajući od gubitka neto kamatnih prihoda. 

Dobra je vijest da su banke poduzele značajne korake u smjeru poboljšanja operativnog rezultata. Tako je ukupni učinak pada operativnih prihoda i porasta rezervacija bio 1,3 milijarde kuna. Od toga su banke 300 milijuna nadoknadile boljim upravljanjem operativnim troškovima, koje su uspjele smanjiti za oko 5% u usporedbi s istim razdobljem prošle godine. Takva reakcija jako je dobra za financijsku stabilnost, jer omogućava bankama da lakše podnesu pritisak krize i da ponovo ostvare atraktivnu profitabilnost kad se troškovi ispravaka vrijednosti smanje.

U ovom trenutku bankovni sektor ne pokazuje osobit interes za nove plasmane gospodarstvu, a vjerojatno i ne može učiniti puno za gospodarski oporavak. Uglavnom je poslovno introvertiran, usmjeren rješavanju problema u portfelju i svojim unutarnjim odnosima, te zaokupljen obimnom regulatornom reformom, što je zasebna priča. Trenutačno je jedina poslovno značajna aktivnost bankovnog sektora rast kredita središnjoj i lokalnoj državi, javnim i državnim poduzećima.

Kako je uobičajeno, u uvjetima krize bankarstvo se bavi povećanjem efikasnosti i rješavanjem neurednog portfelja proizašlog iz duge recesije. Zato je sada važno da se banke hrabro suoče s krizom i iskoriste ovo razdoblje za stvaranje dobrog temelja, kako bi, kad se rast vrati, ponovo bile njegov oslonac i garant financijske stabilnosti.

Bankovni sustav je solidno kapitaliziran i, gledajući u cjelini, poslovno stabilan, iz čega slijedi zaključak da nema sustavnog rizika. Naravno, te se procjene odnose na uvjete i regulativu važeću u izvještajnom razdoblju (treće tromjesečje). Značajne promjene zakona koje bi uzrokovale znatno smanjenje prihoda ili povećanje rizika banaka mogle bi stvoriti okolnosti u kojima neto prihodi banaka ne bi bili dovoljni za održavanje postojeće razine kapitaliziranosti. Tada stabilnost sustava ne bi bila zajamčena, sa svim negativnim posljedicama koje bi iz toga mogle proizaći.

Koliko trenutačno iznose loši krediti, je li trend njihovog povećanja i dalje prisutan?

Termin "loši krediti" pogrešno opisuje tu klasu imovine. Ona obuhvaća i kredite s manjim teškoćama u naplati, kredite kod kojih je rok i iznos naplate neizvjestan, kao i kredite kod kojih se ne očekuje nikakva naplata. Zato je točnije te kredite zvati neprihodonosnim kreditima, NPK. Jedina im je zajednička osobina da banke temeljem njih trenutno ne ostvaruju prihod.

Vezano uz NPK, u tijeku su dvije vrlo važne regulatorne promjene čiji će učinci biti u cijelosti vidljivi krajem ove godine. Jedna je konačno uvođenje jedinstvene definicije NPK, koja će biti standardizirana provedbenim tehničkim standardom (ITS-om) na razini cijele EU. Na temelju te definicije Europska agencija za nadzor banaka (EBA) i Europska središnja banka (ECB) provest će postupak pregleda kvalitete imovine - asset quality review - o kojem se ovih dana mnogo govori. Time će se ostvariti metodološka usklađenost među zemljama članicama, pa će podaci o neprihodonosnim kreditima napokon postati usporedivi.

Druga je promjena stupanje na snagu izmjena i dopuna naše odluke o klasifikaciji plasmana banaka. Ta odluka, polazeći od definicije koju je primijenila EBA, osigurava primjeren knjigovodstveni tretman neprihodonosnih kredita.

Prema posljednjim izvješćima neprihodonosni krediti iznose oko 15% kreditnog portfelja, uz polagan, ali stalni trend rasta. Tako su od početka godine narasli s 14% na 15,3%. Primjenom  nove EBA-ine definicije, još će oko 1% kreditnog portfelja biti deklarirano kao NPK. Određena neizvjesnost postoji u vezi sa strožom definicijom reprograma. Tu će situacija biti jasnija nakon provođenja pregleda kvalitete imovine.

Primjećujete li neke promjene kada je riječ o sektorima i valutama?

Značajne su razlike u razini neprihodonosnih kredita među tržišnim segmentima. Razmjerno je malo neprihodonosnih kredita odobrenih građanima, ukupno manje od 11%. Stambeni krediti najbolji su segment s 7,5% NPK-ova. Mnogo su veće teškoće u naplati kredita poduzećima, s prosjekom NPK-ova iznad 27%, te ekstremnim "ispadima" u građevinarstvu i poslovanju s nekretninama, gdje dostižu 50%.

Značajan dio hrvatskog bankovnog sustava bit će obuhvaćen ispitivanjem kvalitete imovine sukladno EBA-inoj uputi od 21. listopada ove godine. Na temelju tog ispitivanja dobit ćemo posve usporedivu sliku s okruženjem, koja će osiguravati usporedivost razine NPK-ova i njihovog knjigovodstvenog tretmana. Valja naglasiti da banke u EU svoje financijske izvještaje još sastavljaju temeljem različitih računovodstvenih okvira pa je usvajanje jedinstvene metodologije praćenja NPK još važnije.

U kojem se razdoblju može očekivati promjena trenda i što bi je moglo potaknuti?

Promjena trenda ovisi o kretanjima u realnom sektoru. Dok god gospodarstvo stagnira ili pada, udio NPK-ova će rasti. Ipak, postoji i povratna veza. Naime, što se brže rješavaju NPKovi, tj. što ih banke niže vrednuju i brže naplaćuju, to će se prije vratiti gospodarski rast. Povratnu je vezu najjednostavnije opisati na sljedeći način: naplata kredita najvećim će se dijelom provoditi prodajom založene imovine. Time se uspostavlja likvidnost na novoj razini cijena, te potiče ulaganje i trgovanje. Ukratko, otvaraju se mogućnosti zarade koje zatim poduzetnici pokušavaju iskoristiti.

Zastoj gospodarske aktivnosti u Hrvatskoj očituje se i u razlici između cijena ponude i potražnje za glavne kategorije ulagačke imovine: nekretnine i dionice. Taj zastoj doveo je do imobilizacije tržišta i pada realnog trgovanja na tržištu nekretnina i kapitala u kriznim godinama, između 2008. i 2012. Realno je u tom razdoblju promet stambenih nekretnina pao oko 75%, a dionica i nestambenih nekretnina više od 80%. Bez likvidnih tržišta i trgovine na njima nema ni ulaganja niti gospodarske aktivnosti.

Podaci o kreditiranju poduzeća i stanovništva do sada nisu bili ohrabrujući. Što govore vaši najnoviji pokazatelji?

Iako često slušamo da na tržištu nedostaje bankovnih kredita, u cijelom razdoblju od 2008. do sredine ove godine rast kredita u Hrvatskoj bio je veći i od prosjeka regije i od prosjeka EU. Rast kredita u nas nastavio se, iako nešto usporeno, i nakon 2008. godine, sve do pojave odljeva novca iz zemlje, koji je trajao od drugog do četvrtog tromjesečja 2012. Ta je epizoda posljedica tržišnih kretanja, tj. velikog porasta cijena inofinanciranja uslijed rasta troškova osiguranja kreditnog rizika (CDS) za Hrvatsku. 

Dinamiku kredita unutar ove godine najtočnije opisuje termin stagnacija. Iako ukupni portfelj raste za 1,5%, uslijed rasta ispravaka vrijednosti njegova se knjigovodstvena vrijednost povećala za manje od jedan posto.

U uvjetima neizvjesnosti kreditori teže prihvaćaju rizike. Korisnici kredita su oprezni i ne traže kredite. Konačni je rezultat višak likvidnosti i stagnacija kredita. Očekivani bi mehanizam prilagodbe bio sljedeći: višak likvidnosti spušta kamatu na depozite, jeftiniji izvori pojeftinjuju kredite. Jeftiniji krediti povećavaju interes potencijalnih dužnika za zaduživanje. S druge strane, suočeni s niskim prinosom na depozite, deponenti traže alternativna ulaganja i spremniji su prihvatiti viši rizik. Ta dva procesa oživljavaju tržište ulaganja i gospodarsku aktivnost.

Nažalost, u ovoj krizi u velikom broju zemalja taj jednostavni mehanizam, iz niz razloga, nije dobro funkcionirao. U Hrvatskoj je proces dodatno usporen zbog visoke potražnje banaka i države za likvidnošću. Naime, banke su u drugoj polovici 2012. godine, motivirane visokom cijenom refinanciranja inoduga, intenzivno krenule u zamjenu inozemnih izvora domaćima. U tom su procesu otplaćeni vrlo značajni iznosi inozemnih obveza, ukupno oko 17 milijardi kuna. Inozemni su izvori djelomično zamijenjeni domaćim depozitima, u prvom redu depozitima građana, koji su porasli za gotovo 6 milijardi kuna.

Istovremeno, država je financirala i refinancirala svoj dug i deficit na domaćem tržištu otvarajući bankama opciju "nerizičnog" plasmana.

U tim je okolnostima kamata na depozite blago porasla usprkos niskoj potražnji za kreditima i izrazito visokoj likvidnosti. Visoka cijena izvora sprječavala je snižavanje cijena kredita, dok je istovremeno održavanje visokog realnog prinosa skretalo kapital iz poduzetništva u depozite.

Uz spomenute ekonomske okolnosti, na kreditnu aktivnost banaka utječe i pravno okruženje, stav politike i javna percepcija djelatnosti. Posljednjih nekoliko godina reputacija banaka u Hrvatskoj izrazito je negativna, popraćena sudskim procesima, demonstrativnim sprječavanjem sudskih ovrha, najavom retroaktivne promjene sklopljenih ugovora, kao i radikalnim ograničavanjem slobode formiranja cijena. Takva situacija sigurno utječe na stav banaka pri ulasku u nove ugovorne odnose.

Kakva su očekivanja HNB-a za iduću godinu? Europska je komisija u posljednjem izvješću istaknula da bi razduživanje banaka i nedostatak kredita malim i srednjim poduzećima mogli biti jedan od triju glavna rizika za rast BDP-a?

Današnju situaciju karakterizira obilje skoro besplatne likvidnosti i negativni realni prinosi na nerizičnu imovinu. Kreditnu aktivnost u toj situaciji određuje potražnja i kriteriji preuzimanja rizika.

Zanimljivo je da upravo banke, jako glasne u optuživanju drugih za prociklično ponašanje, udaraju ritam procikličnosti relaksiranjem kriterija kreditiranja u uvjetima rasta i njihovim pooštravanjem u uvjetima gospodarskog zastoja. To rade usprkos odavno poznatoj činjenici  da su krediti odobreni u razdoblju krize dokazano manje rizični od onih odobrenih u razdobljima rasta.

Takvo je ponašanje djelomično i logična posljedica kapitalnog standarda Basel II i na njemu temeljenih "naprednih metoda" upravljanja rizicima. Napredne se metode zasnivaju na ekonometriji, tj. na analizi povijesnih podataka. To pomalo nalikuje vožnji auta naprijed gledajući u retrovizor. Što se u retrovizoru vidi više ravne ceste, to se jače stišće gas, a logične posljedice slijede.

Ipak, čini se kako je značenje koji se daje kreditnoj ekspanziji kao činitelju oporavka od recesije u najmanju ruku dvojbeno. Dapače, u posljednje je vrijeme sve više radova koji obrađuju i dosta uvjerljivo argumentiraju upravo tzv. creditless growth kao prvu fazu oporavka. Rekao bih da je nedostatak potražnje za kreditima simptom, a ne uzrok recesije.

Bankarstvo nije ograničavajući faktor rasta dok ne postoje smetnje na strani ponude kredita. Zato HNB, u suradnji s Ministarstvom financija i HBOR-om, od početka recesije kontinuirano putem dvaju programa, pokušava osigurati ponudu kredita po prihvatljivoj kamati.

Suštinski, u uvjetima recesije potražnja za kreditima u bitnom je dijelu određena očekivanjima. Dok se očekivanja ne promijene i dok poduzetnici ne vide kredit kao relativno siguran put povećavanja zarade, ostat će oprezni i banke neće imati prilike proširiti svoju kreditnu aktivnost.

Koliko se može očekivati od trećeg programa kreditiranja putem HBOR-a koji je HNB najavio? U kojem smislu bi on mogao biti atraktivan bankama, s obzirom na to da one tvrde kako nije problem u likvidnosti koju bi im osigurao HNB?

Taj program, koji je još u nastanku, logičan je nastavak dosadašnjih aktivnosti. Polazeći od stečenih iskustava u provođenju prethodnih programa, ovaj se program osmišljava tako da popravlja uočene slabosti, a održava i ohrabruje kontinuitet poželjnih rezultata. Očekujemo da će ta sredstva biti iskorištena u primjerenom razdoblju, čime će HNB nastaviti pridonositi održavanju ponude novca po uvjetima koji ohrabruju potražnju. Banke će, naravno, odlučiti o sudjelovanju u programu sukladno svojim poslovnim interesima.

U 2014. godinu banke ulaze s dosta opterećenja. Jedno od njih svakako su nova pravila vezana uz izdvajanje rezervacija za neprihodonosne kredite. U listopadu ste od banaka zatražili simulacije o tome koliko će im ona povećati izdvajanja. Što su one pokazale i koliko su u skladu s vašim procjenama?

Pravilno knjiženje ispravka vrijednosti može biti opterećenje samo onome tko polazi od izrazito kratkoročnih interesa. Lako je pokazati da strategija rezerviranja ne utječe na srednjoročne rezultate poslovanja banaka. Zadatak regulatora je bankarima podići pogled s financijskog izvješća za ovu godinu i osigurati da njihovo djelovanje bude sukladno dugoročnim interesima dioničara, ali i šire društvene zajednice. Trajanje i intenzitet javne rasprave o ovom pitanju pokazuje da to dobro radimo. 

Polazeći od činjenice neplaćanja obveza, a uzimajući u obzir stanje tržišta kolaterala i praksu sudova u provođenju naplate, banke određuju koliki je očekivani gubitak sadržan u kreditu i to knjigovodstveno iskazuju. Iskazane rezervacije smanjuju odljev likvidnih sredstava iz banke i jačaju kapital banke.

Ispravak vrijednosti traje dok traje neizvjesnost naplate. On nestaje ili se smanjuje trajnim cjelokupnim ili djelomičnim otpisom, ali - u boljem slučaju - i naplatom ili prodajom upitnog potraživanja, odnosno oporavkom dužnika koji nije uredno otplaćivao svoje dugovanje. Što je banka agresivnije ispravljala vrijednost loših kredita, to ima širi prostor za pregovore s klijentom u procesu oporavka kredita. Zato je bankama za djelotvorno minimiziranje rezervacija najbolji aktivni poslovni pristup, usredotočen na rješavanje NPK-ova danas i ovdje.

Ipak, nakon pet godina recesije inzistiranje na strogoj primjeni međunarodnih knjigovodstvenih standarda, uz statističku verifikaciju procjene buduće naplate, značajno bi precijenilo rizike i podcijenilo kapital banaka. Zato smo propisali iskustvenu procjenu rizika bez statističke verifikacije, ali uz definirane minimume potrebnih rezervacija na temelju trajanja procesa naplate.

Obveza ispravaka vrijednosti aktivira se tek prolaskom roka od dvije godine po prestanku urednog servisiranja kredita, u slučaju kad banke odgađaju ispravak vrijednosti, oslanjajući se na naplatu iz instrumenata osiguranja. Oprezne banke trebale bi biti konzervativnije od ovih zahtjeva. Zato propisani pristup smatramo prijelaznim, dok oporavak tržišta ne omogući kvalitetniju objektivizaciju očekivane naplate.

U ovom trenutku još nismo obaviješteni koji će pristup procjeni potrebnih rezervacija primijeniti EBA i ECB u provedbi pregleda kvalitete imovine. Nakon objave tih odluka sagledat ćemo mogućnost metodološke prilagodbe, no bez smanjivanja razine opreza.

Uz višak kapitala iznad regulatornih minimuma, koji imaju sve značajne hrvatske banke, veći zahtjevi za rezervacijama ne utječu na ponašanje banke. Zahtjev za povećavanjem rezervacija može utjecati na poslovanje banaka u situaciji granične kapitalne adekvatnosti. U tim okolnostima mogao bi izazvati smanjivanje kreditnog portfelja. Mi smo vrlo daleko od toga: na temelju podataka za 30. lipnja ove godine, takva situacija u Hrvatskoj ne bi nastupila ni da se rezervacijama u potpunosti pokriju svi NPK-ovi, pa i prihodujući krediti s kašnjenjem preko 90 dana.

Pojedini bankari javno ukazuju da će vlasnici banaka, suočeni s većim troškovima rizika i manjim iskazanim profitima, krenuti u smanjivanje obujma poslovanja u Hrvatskoj. Ponašanje i motivacija vlasnika nema nikakve veze s našom regulativom o klasifikaciji. Ako vlasnici imaju povjerenje u uprave hrvatskih banaka i ako mogu u to uvjeriti svoje revizore, njima je dopušteno na razini bankovne grupe u EU prikazati bitno drugačije rezultate od onih koje prikazuju u Hrvatskoj sukladno važećoj regulativi.

Mi ćemo samo inzistirati da iskazana razina kapitaliziranosti banaka polazi od kapitala ustanovljenog primjenom EBA-ine definicije NPK-ova i izračuna rezervacija primjenom međunarodnih računovodstvenih standarda, ali ne smije biti niža od razine propisane našom regulativom. 

Vi ostajete pri svojim argumentima da veća izdvajanja za rezervacije bankama mogu samo koristiti?

Teško mi je razumjeti zašto se to pitanje stalno ponavlja. Veće rezervacije dioničarima povećavaju srednjoročni financijski rezultat, a javnosti jamče stabilnost i odgovarajuću kapitaliziranost banaka. U našoj su situaciji neutralne za kreditnu aktivnost.

Najveće prijepore ipak je izazvao Zakon o potrošačkom kreditiranju koji i u tehničkom smislu djeluje dosta zahtjevno. Što mislite, hoće li biti problema u njegovoj primjeni i kakvih?

Hrvatska, u okviru pravila EU-a, ima puno pravo donositi propise kojima se rješavaju određena pitanja od društvenog značaja. Kako se pitanje potrošačkog kreditiranja nametnulo ne samo kao posljedica događaja u zemlji, nego i zbog donošenja europske direktive, donesen je zakon koji sukladno pravnoj stečevini EU-a vrlo detaljno rješava to pitanje.

Ponovno zakonsko reguliranje teme koja je nedavno zakonski riješena nije nužno dobra praksa. Pri tome, i zbog zaštite nacionalnog gospodarskog interesa, moramo biti svijesni da način i motivi donošenja zakona, a posebno njegovo moguće retroaktivno djelovanje, šalju snažnu poruku ostalim poduzetnicima aktivnima na tržištu ili onima koji razmatraju mogućnost ulaska u zemlju.

Restriktivno i nefleksibilno reguliranje aktivnih kamata u situaciji kad su banke stvorile određeni portfelj ročnom transformacijom izvora, tj. financirajući dugoročnu aktivu iz kratkoročne pasive, može dovesti do ozbiljnih dugoročnih problema s profitabilnošću, pa i stabilnošću bankovnog sustava. Takvo bi rješenje povećalo kapitalne zahtjeve i otežalo bankama daljnju ročnu transformaciju te odobravanje novih dugoročnih kredita.

Vi ste također upozorili na moguće negativne posljedice primjene Zakona, ali tek u sklopu redovne publikacije HNB-a. Kako je riječ o zakonu koji izravno utječe na financijski sektor, nije li se središnja banka trebala i malo aktivnije postaviti kad je riječ o tom pitanju?

HNB je vrlo jasno dao do znanja svoj stav o predloženim rješenjima i njihovom mogućem utjecaju na financijsku stabilnost i gospodarsku aktivnost. Prije javne komunikacije HNB je učestalo komunicirao s predlagačem, da bi predlagač raspolagao svim relevantnim podacima i njihovim interpretacijama potrebnima za pripremu prijedloga. Javno smo se očitovali u primjereno vrijeme, osiguravajući punu i pravodobnu obaviještenost javnosti i donositelja odluka. Smatram da je komunikacijska strategija HNB-a u ovom slučaju bila odmjerena i primjerena, te mi djeluje jasnije i svrsishodnije od komunikacijske strategije samih banaka i njihovog udruženja.

Pojedine banke trenutačno odobravaju dugoročne kredite kojima je EURIBOR referentna kamatna stopa. S obzirom da je ona danas na povijesno niskoj razini, jednom kada osjetnije poraste mogli bismo opet imati neku vrstu slučaja 'švicarac'. Koliko je kretanje referentnih kamatnih stopa potencijalni problem, osobito u slučaju dugoročnih kredita?

Dobra je praksa da referentna kamata vezana uz dugoročne plasmane po promjenjivoj kamati odražava stvarne troškove financiranja. Korištenje referentne stope po kojoj se banka ne može financirati ili refinancirati nije dobro. Referentne kamate s međubankovnih tržišta, kao  što su LIBOR ili EURIBOR, ne odražavaju stvarne troškove financiranja naših banaka. Jednostavno, ne sadrže trošak hrvatskog rizika, ni stanje ponude i potražnje za novcem. Zato primjena tih referentnih kamata može bitno utjecati na neto prihode banaka. Takva otvorena kamatna pozicija bit će primijećena i na temelju nje će HNB postaviti određene bonitetne zahtjeve prema bankama.

Korištenje pak kombinacije referentne stope i CDS-a (troška osiguranja za državni kreditni rizik Republike Hrvatske) otvara pitanje izloženosti korisnika kredita riziku CDS-a. Ta se referenca pokazala snažno volatilnom. Primjena CDS-a znatno bi utjecala na ukupan teret otplate, čineći ga nepredvidivim. Rast CDS-a izazvao bi porast udjela neprihodonosnih kredita, a možda i novu krizu sličnu onoj vezanoj uz kredite vezane za švicarski franak.

Da bismo bankama omogućili primjenu referentne stope koja vjerno odražava troškove njihovog financiranja, HNB je prihvatio obvezu izračuna nacionalne referentne stope (NRS) koja odražava stvarni trošak financiranja najvećeg dijela portfelja banaka. Problem je što se NRS računa na osnovi kamata na depozite, tako da nije moguće izračunati smisleni NRS za, primjerice, švicarski franak.

Ova situacija svakako ukazuje na činjenicu da financijska inovativnost, koliko god dobrodošla, treba biti selektivno primjenjivana i testirana na mnogo širem spektru scenarija, prije izlaska na tržište. To se posebno odnosi na dugoročne kredite građanima i malim poduzetnicima.

Gledano na europskoj razini, očito je da regulatori nastoje pokriti 'rupe' koje je otkrila posljednja financijska kriza. Gdje vidite najveći pomak?

Dvije su glavne "rupe" koje su dovele do narušavanja integriteta europskog financijskog sustava u krizi koja traje od 2008. Prva je niska kapitaliziranost banaka, koja se pojavila uslijed podcjenjivanja rizikom ponderirane aktive, što je bila posljedica primjene kapitalnog standarda Basel. Rizici su se računali pomoću ekonometrijski testiranih matematičkih modela. To je, zbog ranije pojašnjenih razloga, dovelo do značajnog podcjenjivanja stvarnih rizika. Na to se kumuliralo nekritičko prihvaćanje mišljenja rejting-agencija kod izračuna rizičnosti aktive.

Dopunski je problem bio oslanjanje na kratkoročno "prekoatlansko" međubankarsko financiranje značajnog dijela dugoročne aktive, osigurano zalaganjem državnih obveznica. Pojednostavljeno, banke su jeftino posuđivale novce u SAD-u da bi njima kupovale američke sekuritizirane obveznice i obveznice koje su izdale europske države.

Prvi val krize ukazao je na velike gubitke i podcijenjenost potrebnog kapitala u bankama, koje su značajno uložile u sekuritizirane kolateralizirane obveznice. Ipak, nije doveo do narušavanja likvidnosti jer su državne obveznice npr. Grčke bile i dalje pogodni kolaterali. No, kad se pokazalo da su i tu rizici podcijenjeni, a niz državnih obveznica izgubio je investicijski rejting, došlo je do krize likvidnosti jer više nije bilo moguće dobiti kredite uz njihov zalog.

Danas su oba problema riješena - banke su jače kapitalizirane i značajni dijelovi loše aktive su prepoznati i očišćeni. Kriza likvidnosti riješena je kreditima koje je odobrio ECB. Nakon provođenja pregleda kvalitete imovine moći će se konačno utvrditi je li europski bankovni  sustav primjereno kapitaliziran i jesu li bitni rizici prepoznati. Iz tog procesa mogu proizaći zahtjevi za jačanje kapitala, no oni neće dovesti u pitanje stabilnost sustava.

Nakon sređivanja nereda iz prošlosti otvara se pitanje reguliranja budućnosti. Iduća će godina biti godina regulatorne revolucije financijske industrije Europske unije. Ona počinje uvođenjem četvrte Direktive o kapitalnim zahtjevima (CRD) i Uredbe o kapitalnim zahtjevima (CRR), koje stupaju na snagu 1. siječnja 2014. Na temelju njih pokreće se pregled kvalitete imovine banaka u cijeloj EU i izrada stotina uredbi, koje će pobliže regulirati primjenu pojedinih članaka CRD-a 4 i CRR-a. One će ujedno biti osnova jedinstvenog regulatornog okvira za jedinstveni sustav nadzora u eurozoni (SSM), koji će provoditi ECB. Ukupno, govorimo o tisućama kartica regulative koja je u cijelosti inovativna i bez ikakve sudske prakse u podlozi. Ona će biti primijenjena u financijskom sustavu EU unutar vrlo kratkog roka. Ta razina regulatorne obnove stvara niz provedbenih pitanja i otvara pravne rizike kojih moramo biti svjesni i pažljivo im pristupati.

Naš cilj je iskoristiti nove regulatorne mogućnosti za jačanje i razvoj bankovnog sustava, ali bez gubitka prednosti koje u ovom trenutku hrvatski bankovni sustav uživa. To su u prvom redu odlična kapitaliziranost i jasno prepoznavanje rizika.

Guverner Vujčić obavijestio je da je službeni stav HNB-a u pogledu uključivanja hrvatskog bankovnog sektora u jedinstveni europski supervizijski mehanizam - čekati! S obzirom na to da vi vodite superviziju banaka, a koja će se sad i naplaćivati, možete li komentirati to pitanje.

Iznijeti stav središnje banke je odraz razumijevanja odnosa rizika i koristi od pristupanja jedinstvenom supervizorskom mehanizmu. Iz razloga koje sam ranije objasnio, vezano uz kompleksnost i inovativnost regulative, zaključili smo da prvo trebamo razumjeti sve elemente bankovne unije u nastajanju, te ih po mogućnosti vidjeti u primjeni. Nakon toga donijet ćemo konkretnu odluku. Svakako, naš je dugoročni cilj pristupanje eurozoni, time i SSM-u. Proces pristupanja nastojat ćemo voditi tako da što bolje zaštitimo legitimne hrvatske interese.

A kad već spominjete naplaćivanje supervizije, naplata je predviđena i u okviru SSM-a. Uostalom, kvalitetna supervizija i makrobonitetne mjere osigurale su stabilnost i profitabilnost bankarskog sustava usprkos dugotrajnoj recesiji i velikim potresima na financijskim tržištima u okruženju, od čega su banke imale dosta koristi.

Radite li stres-simulacije, u slučaju krize tečaja, daljnje fiskalne i gospodarske krize... Što one pokazuju?

HNB kontinuirano provodi simulacije stresa, polazeći od pretpostavki o mogućim nestabilnostima na tržištu, kako domaćem tako i međunarodnom. Simulacije pokazuju da svi testirani scenariji osiguravaju održavanje propisane kapitalne adekvatnosti i likvidnosti na razini sustava i kod svih sustavno značajnih banaka

Inzistirate na tome da stres testovi pokazuju sigurnost na razini sustava i svih banaka značajnih za sustav. Ipak, 13 od 30 banaka iskazalo je gubitke nakon 9 mjeseci. Uglavnom su manje, iako ne sve. Jedna od značajnijih diskusija u EU je upravo regulacija rješavanja problema u bankama koje više ne mogu uobičajeno poslovati. 

Kakva je strategija razvoja sustava u Hrvatskoj u slučaju budućih teškoća sličnih onima u Centar banci?

Činjenica da određena banka posluje s gubitkom nije zabrinjavajuća, pod uvjetom da gubitak nastaje zbog troškova restrukturiranja portfelja. Pri tome je važno da banka ima dovoljno kapitala da apsorbira taj gubitak, te da je njezino operativno poslovanje pozitivno.

Zakonski okvir koji utvrđuje sposobnost banke za normalno poslovanje jasno je definiran. Ukoliko banka izađe iz tog okvira, nužno je žurno poduzeti mjere za njezin oporavak. Najveću odgovornost u tom postupku imaju dioničari, koji su dužni osigurati i zaštitu općedruštvenih interesa, a ne samo vlastitih. Naime, zaštita privatnog vlasništva jedan je od stupova našeg pravnog sustava, ali europsko zakonodavstvo daje jasnu prednost općem interesu ukoliko ga vlasnik načinom upravljanja imovinom ugrožava. Taj opći interes obuhvaća interese štediša i drugih deponenata, kao i drugih vjerovnika banke, pa i poreznih obveznika ako dođe do aktiviranja jamstva države za osiguranu štednju.

Glavninu hrvatskog bankovnog sustava karakterizira situacija u kojoj glavni dioničar ima punu kontrolu nad bankom, te samostalno imenuje nadzorni odbor i upravu banke. Oni usmjeravaju poslovanje banke i u cijelosti ga nadziru te nemaju formalnih prepreka za ostvarivanje zacrtane strategije i njezino prilagođavanje okolnostima. Kad dioničari uvide da nemaju mogućnosti osigurati zakonitost poslovanja banke, dužni su naći poslovno rješenje koje će ponajprije štititi interese zajednice, a tek podredno njihove.

Ako se jave dvojbe o tome postupaju li dioničari sukladno tom načelu, regulator treba poduzeti sve potrebno da te dvojbe otkloni ili da osigura odlazak banke s tržišta na način koji će izazvati najmanju štetu, kako za porezne obveznike, tako i za integritet financijskog sustava. Koje je rješenje primjereno u pojedinom slučaju, ovisi o nizu činitelja a najviše o značenju pojedine banke za gospodarstvo. Ono što je jedino izvjesno jest da će tada trošak restrukturiranja banke u prvom redu snositi dioničari, što je uostalom logična posljedica njihovog neuspjeha.

Europska direktiva o oporavku i restrukturiranju banaka je u fazi usklađivanja između pojedinih tijela EU-a, te se očekuje njezino donošenje početkom iduće godine. Ona će jasno definirati nove instrumente i postupke koji će regulatoru stajati na raspolaganju kod rješavanja teškoća u bankama. Najvažniji novi instrument bit će "bail-in", tj. uskakanje, koje će u određenim okolnostima omogućiti kapitalnu stabilizaciju banke pretvaranjem kredita i depozita u kapital. To je rješenje prvi put uspješno primijenjeno na Cipru, a njegova puna implementacija za cijeli EU planirana je za 2018. godinu. Primjena tog rješenja omogućila bi oporavak banke u procesu koji svim učesnicima nudi veću vrijednost od provođenja stečaja, a bez uključivanja osiguranja depozita i prestanka rada banke. Do tada ostaje i dalje temeljna dilema o strategiji restrukturiranja banke u teškoćama, koja će se svaki put utvrđivati polazeći od specifičnih okolnosti u instituciji koja je zapala u teškoće.