U godini koja je pred nama ključna mjera koja bi mogla utjecati na standard građana ne dolazi od Vlade premijera Ive Sanadera, nego od guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog. HNB je pooštrio uvjete za zaduživanje naših banaka u inozemstvu, koje na svakih 100 eura novog kredita 55 eura moraju zamrznuti na računu HNB-a, kao bi usporio rast kredita. Guverner HNB-a Željko Rohatinski objašnjava zašto se odlučio na taj potez.
–
Restrikcije HNB-a Godina će početi novim restrikcijama HNB-a prema bankama koje se zadužuju u inozemstvu. Hoće li vaše mjere potaknuti povećanje kamata?
- Bilo bi logično očekivati da će se poskupljenje izvora sredstava odraziti i na povećanje cijene kredita. Međutim, u praksi to ne mora biti slučaj, a dosad nije ni bio. Tome su dva razloga. Visoke stope prinosa koje banke ostvaruju iz ukupnog poslovanja omogućuju im da apsorbiraju povećane troškove inozemnog izvora porasta kreditnog potencijala, dok ih snažna konkurencija na tržištu kredita prisiljava na održavanje cjenovne konkurentnosti. Zbog toga - osim u slučaju pokušaja kartelnog ponašanja - banke mogu barem neko vrijeme prihvatiti smanjenje jediničnih prinosa, nastojeći ga nadoknaditi povećanim obujmom poslova ili npr. politikom kamatnih stopa koje plaćaju na domaće izvore sredstava. Tu dolazimo do ključnog pitanja. Ako banke ne povećaju kamatne stope, kako mjere mogu utjecati na usporavanje potražnje za kreditima financiranih inozemnim zaduživanjem banaka. Jer to je njihov cilj, a ne tek puko smanjenje profitabilnosti banaka. Odgovor leži u sferi utjecaja ponude kredita na formiranje potražnje za njima. Do sada je ta ponuda bila vrlo agresivna, uvodili su nove proizvode uz efektivno sve niže kamatne stope, što je izravno poticalo rast potražnje. Novim je mjerama znatno sužen prostor za takvo buduće ponašanje ponude, čime se neizravno utječe i na očekivano usporavanje potražnje. Stupanj restriktivnosti ovih mjera može se po potrebi dodatno povećati, ali treba naglasiti da je to ujedno gotovo sve što monetarna politika može učiniti u sferi potražnje za kreditima. Ostalo je u domeni fiskalne politike.
Jesu li naši građani prezaduženi? U svakodnevnoj komunikaciji s ljudima može se steći dojam da su mnogi precijenili vlastite mogućnosti te da sve teže vraćaju pozajmljeno.
- Krediti banaka stanovništvu rasli su u posljednjih pet godina po prosječnoj godišnjoj stopi od 28 posto što je dvostruko brže od dinamike rasta štednje. Tako je odnos duga prema štednji stanovništva povećan sa 53 posto u 2000. godini na gotovo 90 posto u 2005. godini, čime je taj sektor promatran u cjelini praktički prestao biti neto štediša dok su unutar njega znatno povećane razlike između distribucije štednje i distribucije primljenih kredita u korist neto štednje imućnijih slojeva stanovništva. Usporedo s time, povećan je i udio prirasta primljenih kredita u strukturi ukupno raspoloživih sredstava kućanstava sa 6 na 9 posto, ali i udio otplata u strukturi ukupnih izdataka sa 3 na 5 posto uz odgovarajuće smanjenje prirasta štednje. Sve to u uvjetima kada gotovo 50 posto raspoloživog dohotka kućanstva u prosjeku troše na egzistencijalne potrebe prehrane i stanovanja. Konačno, povećanje odnosa između duga stanovništva i bruto domaćeg proizvoda sa 15 posto u 2000. godini na sadašnjih 36 posto, još je jedan pokazatelj o brzom rastu i relativno visokom stupnju zaduženosti stanovništva, čime raste ne samo opća osjetljivost tog sektora na promjene u visini kamatnih stopa i tečaju kune, već i pojedinačna osjetljivost neto korisnika kredita na moguće probleme u sferi permanentnog revolviranja tih kredita.
Finalna potrošnja Analitičari nekih stranih banaka procjenjuju da će se za desetak godina kreditna aktivnost banaka u Hrvatskoj udvostručiti te da će se približiti protuvrijednosti BDP-a države.
- Pri dosadašnjem intenzitetu rasta zaduženosti svih sektora hrvatske ekonomije, takve procjene nisu samo hipotetične. Upravo zato monetarna politika i poduzima mjere u pravcu usporavanja kreditne ekspanzije banaka i inozemnog zaduživanja, posebno onog kojim se izravno ili neizravno financira domaća finalna potrošnja i uvoz dobara za tu potrošnju. Međutim, kao što sam rekao, ona u tome nije svemoćna.
Kako ocjenjujete stanje u domaćoj ekonomiji? Predstavnik MMF-a bio je vrlo optimističan te je rekao kako mu se prvi put dosad čini da je Vlada usmjerena na gospodarstvo.
- Činjenica da su u 2005. godini relativno značajno smanjeni budžetski deficit i prirast inozemnog duga pokazuje da su ti aspekti problema ključnih neravnoteža hrvatske ekonomije konačno dobili odgovarajuće mjesto u vođenju ukupne ekonomske politike. Ne zbog neke fiktivne stabilnosti sustava, nego zato što su te neravnoteže postale ograničavajući činitelj održivosti budućeg razvoja. Nije zanemariva ni činjenica da je to ostvareno pri rastu bruto domaćeg proizvoda od oko 4 posto i industrijske proizvodnje od oko 5 posto. To su činjenice koje respektira MMF, iako promatrano s aspekta svakodnevnog života i očekivanja o brzom rastu standarda one izgledaju manje impresivno. Ali želje i populističke izjave su jedno, a objektivne mogućnosti nešto sasvim drugo. Ipak, nema mjesta niti velikom zadovoljstvu. Značajni problemi i dalje su prisutni. Njihov sintetički izraz je još uvijek visok deficit platne bilance od oko 6 posto BDP-a, koji odražava nedostatnost efektivnog izvoznog potencijala nacionalne ekonomije u odnosu na sklonost uvozu. Rješenje tog problema zahtijeva znatno povećanje ukupne konkurentnosti domaće proizvodnje, i to u relativno kratkom roku. Svakako prije ulaska u EU kada će konkurencija iz drugih zemalja biti još izraženija - i u izvozu i u pogledu plasmana proizvoda na domaćem tržištu.
Proizvodnja i usluge Specijalizacija, a ne svaštarenje! Što mislite gdje se kriju najveći potencijali Hrvatske, je li to turizam, poljoprivreda, promet …
- Naravno, prirodni i geografski resursi naš su važan potencijal koji treba racionalno staviti u funkciju ukupnog razvoja. Pojam racionalno prije svega znači specijalizaciju na one proizvodnje i usluge kod kojih se mogu maksimalno realizirati komparativne prednosti u odnosu na vanjsko okruženje. Dosadašnje proizvodno svaštarenje ili nastojanja da se ostvare samo što veći kratkoročni učinci zapravo vode k devastaciji tog potencijala, bilo da je riječ o pružanju jeftinih turističkih usluga, proizvodnji hrane općeg tipa ili apartmanizaciji obale. Istodobno, međutim, Hrvatska ne smije upasti u zamku preferiranja monokulturnog razvoja, koliko god se činilo jednostavnijim "prodavati" sunce i more nego npr. razvijati proizvodnju sofisticirane elektronike. U protivnom izlažemo se klasičnim opasnostima cikličkog razvoja u ovisnosti o eksternim čimbenicima na koje ne možemo utjecati.
Prodaja Splitske banke Legitimna ideja, ali … Što kažete na ideju premijera Sanadera da Splitsku banku kupi domaći konzorcij?
- Ideja je potpuno legitimna i HNB nema ništa protiv nje, uz uvjet da financijska snaga i dosadašnje poslovanje čini članove tog konzorcija kvalificiranim za preuzimanje i upravljanje bankom veličine i profila Splitske banke. Drugo je, međutim, pitanje motiva za osnivanje takvog konzorcija i izvedivosti cijelog projekta. Što se tiče motiva, parola "vratimo banku u hrvatsko vlasništvo" ima u postojećim uvjetima više simboličko i političko nego ekonomsko značenje. Očekivanja da bi se tada banka preorijentirala na kreditiranje projekata od "nacionalnog interesa", odnosno na potencijalno manje unosne i rizičnije poslove nisu realna. Ni s aspekta raspoloživog kreditnog potencijala banke suočena s efektivnom strukturom potražnje za kreditima, niti s aspekta legitimnih interesa budućih vlasnika banke da maksimaliziraju svoju dobit. Članovi konzorcija mogli bi, naravno, usmjeriti povećani dio plasmana banke u financiranje vlastitih projekata, ali tu postoje stroga zakonska ograničenja u pogledu dozvoljene izloženosti banke prema svojim dioničarima. Jednako tako, nisu realna ni očekivanja da se u tom slučaju dobit ne bi transferirala u inozemstvo već bi kao dividenda članova konzorcija bila reinvestirana u zemlji, jednostavno zato što će proći dosta vremena prije nego što akumulirana dobit banke dostigne iznos po kojem će banka biti prodana i koji će biti transferiran u inozemstvo njezinom dosadašnjem vlasniku. Što se tiče izvedivosti projekta, treba imati na umu da je proces prodaje Splitske banke zapravo već započeo i da domaćim interesentima ostaje vrlo malo vremena da se organiziraju i osiguraju sredstva dostatna za licitaciju sa inozemnim pretendentima čija su budžetska ograničenja daleko manja. Sve to ne znači da ideju o kupnji Splitske banke od strane domaćeg konzorcija treba odbaciti, ali je treba svesti u realne okvire. U tom smislu nije nemoguća opcija da npr. domaći konzorcij formira zajedničku ponudu s nekim od inozemnih pretendenata za kupnju banke. Ipak, ne zaboravimo najvažnije. Odluku o prodaji banke donijet će njezin sadašnji vlasnik ovisno o svojim motivima i preferencijama.