Vedran Šošić (40) postao je viceguverner Hrvatske narodne banke u srpnju 2012., a prije tog imenovanja proveo je u istraživačkom odjelu središnje banke 15 godina. Tijekom pretpristupnih pregovora dvije je godine radio i u hrvatskoj misiji u Bruxellesu, gdje je bio zadužen za ekonomska i monetarna pitanja, slobodu kretanja kapitala i financijske usluge. U svom prvom intervjuu za dnevne novine Šošić objašnjava politiku središnje banke, dvojbe vezane uz CHF i moguće rješenje za kredite u švicarskom franku.

–

Jesu li banke ostvarivale ekstraprofit na tečajnim razlikama, kako tvrde profesori Lovrinović i Jakovčević?

Banke u Hrvatskoj izložene su zanemarivu izravnom tečajnom riziku. Promjene tečaja bilo koje valute i s tim povezana revalorizacija bilančnih pozicija nisu mogle i ne mogu bitno utjecati na zarade banaka, u bilo kojem smjeru. Ta je činjenica rezultat politike koju je povijesno vodio HNB, kao i stava samih banaka, koje ne preuzimaju izravni tečajni rizik. Spominjanje "ekstraprofita" na kreditima u francima nikako ne odgovara raspoloživim podacima o poslovanju domaćih banaka. Banke su u posljednje dvije godine zbog veće neurednosti klijenata sa stambenim kreditima u francima prosječno bilježile za pola milijarde kuna viši trošak kreditnog rizika u odnosu na trošak koji bilježe na kredite u eurima. Na to valja dodati i financijske učinke plafona na kamate i tečaj propisane Zakonom o potrošačkom kreditiranju za kredite u francima. Ti učinci trenutačno premašuju milijardu kuna godišnje. Dakle, da su te kredite odobrile u eurima, banke bi imale za milijardu i pol kuna veći prihod godišnje, i to na portfelju od 20-ak milijardi kuna. Banke tako već plaćaju znatnu cijenu svoje avanture. Valja napomenuti i sljedeće: s aspekta regulatora važno je da banke tečajnim rizikom povezanim s kreditima, pa tako i onima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, upravljaju u skladu s propisima, što su domaće banke i činile. Time i njihova zarada, čak i da su je ostvarile, ne bi mogla biti zakonski upitna.

HNB navodi da banke imaju zatvorenu deviznu poziciju. Možete li objasniti što to zapravo znači?

Zatvorena devizna pozicija znači da domaće kreditne institucije imaju podjednaka potraživanja u određenoj valuti i dugove u toj istoj valuti. Otvorena pozicija, dakle neujednačenost potraživanja i dugova kreditnih institucija u švicarskom franku jest zanemariva, od 2005. nije prelazila 0,5% kapitala. Posljedično, oscilacije tečaja nisu proizvele, niti mogu proizvesti, izravne učinke na financijski rezultat banaka.

Kritičarima je sporno pokriće preko swap ugovora? Što s njima?

Valutni swap ugovori izvedenice su kojima se razmjenjuju depoziti u dvije valute po unaprijed određenom tečaju. Postoji više vrsta valutnih swapova koji se mogu razlikovati po nekim elementima, a bitno je da su se kod nas svodili na zamjenu depozita u eurima za depozite u francima. Ti su instrumenti bankama služili za upravljanje tečajnim rizikom, odnosno zatvaranje valutnih pozicija. Banke su njima pribavljale dio izvora za financiranje kredita u švicarskim francima.

Jesu li u tim transakcijama zaradile?

Potpuno je nejasno odakle zaključak da su banke ostvarile 3,5 milijardi kuna profita na kretanju tečaja švicarskog franka 2010. godine. HNB nadzire domaće kreditne institucije i  javno je prikazao podatke o njihovim valutnim pozicijama, iz kojih to ne proizlazi. Nadzor nad stranim vlasnicima provode njihovi domaći regulatori, a odnedavno i Europska središnja banka, pa se njima i samim bankama treba obratiti s pitanjima u vezi s konkretnim financijskim rezultatima, regulatornim praksama i ponašanjima banaka pod njihovim nadzorom. Bez toga je nemoguće donijeti takav zaključak.

Kako su se počeli odobravati krediti u francima?

U interesu javne rasprave, bitno je upozoriti na nekoliko činjenica. Strani vlasnici domaćih banaka počeli su plasirati kredite u francima u domicilnim zemljama, poput Austrije, još sredinom 1990-ih. U srednjoj i istočnoj Europi lokalne su podružnice kredite u francima počele odobravati desetak godina kasnije. Praksu odobravanja kredita u francima u svih desetak zemalja u kojima je uhvatila korijena, banke su okončale 2008., upravo u trenutku kada su počele snažnije valutne turbulencije. Opisani uzorak ponašanja jednostavno ne upućuje na špekulaciju banaka. Špekulacija obično nema u mirnim vremenima, a javljaju se s valutnim nestabilnostima - upravo suprotno od onoga što smo vidjeli kod odobravanja kredita u švicarskim francima. Špekulanti traže mogućnost brzog zatvaranja pozicije, a ne odobravanja desetaka milijuna kredita s rokom otplate od 25 godina, fiksiranim rasporedom otplata i otvorenom mogućnosti da dužnik konvertira kredit u bilo kojem trenutku ako procijeni da mu je tečaj povoljan. Špekulanti se sigurno ne trude prikupiti znatne izvore financiranja u valuti koju misle "produljiti", što su strani vlasnici banaka radili.

Zašto nijedna zemlja nije zabranila takve kredite?

Rizici koji su se mogli sagledati u tom razdoblju činili su se podnošljivima. Nitko nije mogao predvidjeti nešto što se događa jednom u sto godina ili rjeđe. Kao što je u javnoj raspravi ispravno istaknuto, franci doista jesu međunarodno pitanje. Neeurski krediti, mahom u francima, u Austriji su na vrhuncu premašili iznos od 62 milijarde eura. To je otprilike 15 puta više od iznosa kredita odobrenih u francima u Hrvatskoj. Austrijsko gospodarstvo, za usporedbu, generira otprilike sedam puta veći BDP od hrvatskog. Visoki iznosi financiranja u švicarskim francima nerezidenata privukli su pozornost više regulatora, pa u publikacijama austrijske i švicarske središnje banke možemo pronaći vrlo egzaktne statističke podatke o desecima milijardi franaka koje su austrijske banke pribavile izdavanjem obveznica na burzi u Zürichu, posuđivanjem na tržištu novca, kao i swap aranžmanima sa Švicarskom središnjom bankom ili uz posredovanje Europske središnje banke.

Rekli ste da bi konverzija kredita u francima stajala Hrvatsku 3,2 milijarde eura. Taj je novac već odobren, zar to nije jeftinija transakcija?

Riječ je o nužnom gubitku pričuva u slučaju konverzije tih kredita u kune. Bankama bi nakon konverzije kredita ostale obveze u stranoj valuti. Istovremeno, znatan dio imovine postao bi nominiran u kunama, ali bez adekvatnog pokrića u bankovnim izvorima. Kako bi kunska imovina bila dugoročna, a nove izvore u kunama nije moguće stvoriti, jedini mogući način uravnoteživanja bio bi smanjenje deviznih obveza. Stoga bi banke morale kupiti devize za zatvaranje obveze u stranoj valuti, odnosno otplatu uzetih deviznih kredita. Kako bi sve banke istovremeno kupovale, potražnju za tolikim iznosom deviza na tržištu mogao bi namiriti samo HNB, koji bi bio prisiljen uskočiti prodajom znatnog dijela međunarodnih pričuva bankama. Nenamjensko trošenje međunarodnih pričuva u iznosu koji navodite bitno bi narušilo HNBovu sposobnost djelovanja u slučaju otežanog refinanciranja međunarodnih obveza ili drugih pritiska na tečaj, odnosno nosi znatan potencijalni društveni trošak. 

Ovih dana često se postavlja pitanje zašto HNB ne tiska novac, kao što to čini ECB, i riješi problem?

HNB vodi izrazito akomodativnu monetarnu politiku, ali različitim instrumentima od Europske središnje banke (ESB). Instrumenti koje koristi HNB nisu iscrpljeni, za razliku od ESB-ova konvencionalnog instrumenta, kamatne stope, koja je na nuli. Stopa obvezne pričuve ESB-a je 1 postotni poen, a HNB-a je još uvijek vrlo visokih 12 posto, što omogućava nastavak ekspanzivne monetarne politike u Hrvatskoj bez nekonvencionalnog instrumentarija poput kvantitativnog popuštanja. Također, pri vođenju akomodativne politike bitno je održavati tečaj kune stabilnim. Naime, ukupan dug svih domaćih sektora, građana, poduzeća i države, dostigao je dvostruku vrijednost BDP-a, a od toga je četiri petine duga izražena u stranoj valuti pa bi deprecijacija kune mogla imati devastirajuće učinke. Stoga devizna likvidnost čini glavninu likvidnosti koju je HNB oslobodio nakon izbijanja krize, a riječ je o ukupnom iznosu od više od 12% BDP-a. Na žalost, kao što građani ne zarađuju u eurima, tako ni HNB ne može tiskati eure, nego se samo može pouzdati u rezerve stvorene u dobrim vremenima.

Kako vidite rješenje problema kredita u CHF, kome i kako pomoći?

Dužnici su vrlo heterogena skupina pa ne postoji jedno rješenje koje bi bilo primjenjivo na sve dužnike. Dio dužnika koji su zapali u teškoće mogao bi postati kreditno sposoban uz otpis dijela i restrukturiranje preostalog duga. Takvo restrukturiranje duga i oporavak dužnika trebalo bi porezno i regulatorno poduprijeti. Dijelu dužnika, na žalost, nikakvo restrukturiranje duga u ovome trenutku ne može pomoći. Za njih bi valjalo pronaći modele kojima bi se izbjegla deložacija iz svoje jedine nekretnine, svog doma, i stvorila mogućnost ponovnog preuzimanja vlasništva ako se u srednjoročnom razdoblju uspiju financijski oporaviti. Kod pronalaženja rješenja valjalo bi voditi računa i o tome da je dio dužnika sigurno sposoban uredno servisirati kreditne obveze.

Spominje se vraćanje ključeva stana i brisanje duga. Kako bi se to izvelo ako mi uopće nemamo u ponudi takve kreditne aranžmane?

Bankama je ovrha nad nekretninama i njihova prodaja na tržištu opcija kojoj će pribjeći samo u krajnjoj nuždi. Zbog golema viška ponude i nisku likvidnost tržišta nekretnina, a uz adekvatan regulatorni i porezni poticaj, alternative bi mogle postati privlačnije.

Raspolažete li podacima o imovinskom i socijalnom statusu dužnika?

U Hrvatskoj otprilike trećina kućanstava ima financijski dug, dok jedna desetina ima stambene kredite. Analize rađene temeljem ankete o potrošnji kućanstava pokazuju da su zadužena kućanstva uglavnom obrazovanija od kućanstava koja nisu zadužena i da pripadaju višim dohodovnim razredima. Raspoloživi podaci, na žalost, ne omogućuju diferenciranje dužnika prema valutama u kojima im je izražen kredit. Međutim, labavljenje uvjeta kreditiranja za kućanstva u razdoblju neposredno prije krize vremenski se podudara s ekspanzijom kreditiranja u francima. Stoga se čini opravdanim pretpostaviti da su u prosjeku dužnici s kreditima u francima u slabijoj socijalno-ekonomskoj poziciji od dužnika s kreditima u drugim valutama. Ipak, među njima ima i onih na upravljačkim pozicijama, pa i u financijskom sektoru, koji su svjesno preuzimali rizik zaduživanja u francima i imaju kapacitet za otplatu kredita.

Dosadašnja monetarna politika računala je da ćemo se brzim uvođenjem eura riješiti devizne klauzule. Ima li HNB alternativnu strategiju za činjenicu da euro možda nećemo imati idućih 20 godina?

Takvo gledanje na monetarnu politiku odgovara paradigmi prema kojoj bi zemlje trebale težiti krajnjim rješenjima - slobodno fluktuirajućem tečaju ili kredibilnom fiksiranju tečaja. Ekonomska struka se u posljednjem desetljeću odmakla od takvog "bipolarnog" stajališta i puno više poštuje srednje tečajne režime i različite varijante "mekog" vezanja tečaja. Naime,  pokazalo se da određena fleksibilnost tečaja, pogotovo u kombinaciji s makroprudencijalnom politikom, u većem broju zemalja može predstavljati dugoročno optimalan pristup. Naravno, to ne mijenja činjenicu da bi Hrvatska sasvim izvjesno profitirala od ulaska u eurozonu. Duboko ukorijenjena eurizacija i visok inozemni dug nameću nužnost održavanja snažnih amortizera u obliku kapitala u bankama i rezervi međunarodne likvidnosti, privatnih kao i u obliku službenih pričuva. Kao i svako osiguranje, takvi su amortizeri skupi. A ulaskom u eurozonu bitno bi se umanjila potreba za njihovim držanjem.

Što očekujete od poteza ECB-a?

ESB-ov potez već ima učinak, čak i prije nego što se dogodio, na pad vrijednosti eura, posredno i na jačanje vrijednosti švicarskog franka. Očekivano, već je i mogao bi i dalje popraviti uvjete financiranja ponajprije država. To bi, s druge strane, moglo imati obeshrabrujući učinak na volju država za provođenjem nužnih strukturnih reformi. Za jasniju procjenu učinka ipak će trebati pričekati još neko vrijeme.

Hoćete li ih slijediti?

Zasad nema potrebe slijediti ESB. Kao što sam ranije obrazložio, HNB, za razliku od ECB-a, ima i dalje na raspolaganju vrlo značajne konvencionalne instrumente monetarnog popuštanja, ponajprije stopu obvezne pričuve.