1. Prerastanje inicijalnog financijskog šoka u višegodišnju recesiju, transmisija težišta problema s bankarskog sektora na javne financije te prebacivanje njegovog žarišta iz SAD u Europu, pokazuje koliko je postojeća kriza uzdrmala same temelje osnovnog načina funkcioniranja zapadnih ekonomija u posljednjih tridesetak godina. Suštinski i idejno.
2. Toga nije pošteđen niti "model realne konvergencije" kao ekonomski temelj projektiranog funkcioniranja Europske unije i, posebno, njezine monetarne unije.
Nastao političkim konsenzusom kao svojevrsni hibrid između američkog liberalizma prvenstveno usmjerenog prema ekonomskoj efikasnosti i europske tradicije socijalnih država, model je relativno dobro funkcionirao u "dobrim vremenima", ali je pokazao i sve svoje nedorečenosti i slabosti u "lošim vremenima". Prije svega, bitno ograničenu sposobnost da harmonizira djelovanje vrlo heterogenih elemenata unutar Unije, u proizvodnom, tehnološkom, socijalnom i psihološkom smislu.
3. Zato, izbijanjem krize, proces ekonomske konvergencije između zemalja EU prelazi u proces njihove divergencije i snažne interesne polarizacije.
4. Otuda, model treba dograditi i reformirati, posebno u sferi bitnog ublažavanja dihotomije između jedinstvene monetarne politike i relativno autonomnih fiskalnih, razvojnih i socijalnih politika zemalja članica.
5. Teško je, naime, složiti se - općenito, a u slučaju zemalja EU posebno - s metaforom nobelovca P. Krugmana o tehnički ispravnom automobilu koji je odjednom stao zbog istrošenosti akumulatora, tako da je dovoljno samo ugraditi novi akumulator (pod čime Krugman podrazumijeva povećanje agregatne potražnje ekspanzivnom fiskalnom politikom) pa da se automobil nastavi normalno kretati.
Prije bi se moglo kazati da taj automobil ima ozbiljne konstrukcijske greške:
(a) volatilni sastav pogonskog goriva, gdje toleriranje cikličkog jačanja spekulativnih elemenata i na strani ponude i na strani potražnje dovodi do pojave "balona" i pregrijavanja motora,
(b) teškoće u transmisiji pogonske energije prema kotačima, gdje brojni institucionalizirani i neinstitucionalizirani transferi koji nemaju ekonomsko opravdanje uzrokuju znatan gubitak pogonske energije,
(c) neprilagođenost upravljačkog mehanizma, gdje kombinacija liberaliziranog financijskog sustava i populističkih elemenata u nacionalnim ekonomskim politikama smanjuje efikasnost mehanizma prevencije i kočenja.
6. Jednako tako, teško se složiti i s navodnom alternativom "ili štednja ili rast", kao i s njenom kauzalno nedefiniranom antitezom "i štednja i rast". Te dvije kategorije jednostavno su spojene posude i ne može se ostvarivati održivi ekonomski rast, ako se ne ostvaruje i za njega potrebna razina štednje.
7. Kako do toga inicijalno doći iz postojeće situacije? Ekonomija u krizi slična je organizmu kojeg razjedaju otrovne supstance - u ovom slučaju fundamentalne neravnoteže što produciraju visoke deficite i dugoročno neodržive putanje zaduženosti.
Taj organizam ne može se liječiti na način da se u njega ubacuju nove količine otrova (odnosno, dodatno povećavaju neravnoteže) već jedino korištenjem protuotrova (štednje) koji će razgrađivati postojeće neravnoteže, zaustaviti njihovo štetno djelovanje i postupno ih otkloniti iz organizma. U tome je i suština šire definiranog pojma "štednja" i ona nema alternativu.
8. To je put kojim bi trebala ići i Hrvatska, kombinacijom strukturnih reformi, restriktivne fiskalne i razumno ekspanzivne monetarne politike, kako bi se postigla dinamička redistribucija ograničenih financijskih sredstava s potrošnje na investicije i one usmjerile u pravcu iniciranja održivog ekonomskog rasta s niskom inflacijom i stabilnim tečajem. Takva politika stvorit će onda i pogodan ambijent za priljev stranog kapitala. Kao izravnih ulaganja, a ne kao kredita.
9. Vjerujem da je ovo razmišljanje na tragu i stavova Svjetske banke te se nadam da će Vlada RH i HNB na čelu s novim guvernerom krenuti tim putem. Hvala svima, a posebno hrvatskoj javnosti na podršci koju mi je pružala u proteklih 12 godina.