Zapis izlaganja:
Hvala puno, Gerry. Samo ti možeš dati ovakav uvod. Ne znam o kome si govorio dok si mene gledao, ali sigurno je sjajan tip. Jako sam sretan što sam prvi put ovdje kao govornik na Predavanju Ante Čičin-Šain. Ono je postalo tradicija da se prisjetimo našega prvog guvernera. Jučer sam održao jedno predavanje. Neuobičajeno je da guverner drži jedno predavanje za drugim. Jučer sam govorio o fiskalnoj i monetarnoj politici, a danas sam odlučio govoriti o nečemu posve drukčijem, a to su banke i bankarstvo u Europi. Naslov je Bankarstvo u Europi: Što se dogodilo i kako to popraviti?. Više ću govoriti o tome što je pošlo po zlu nego kako to popraviti, ali kasnije ću govoriti o bankarskoj uniji, koja nam je u ovome trenutku aktualna, i o kojoj do sada u Hrvatskoj i nismo baš mnogo razgovarali. Mislim da je vrijeme da o tome progovorimo jer će nas EU pitati što mislimo. Dat ću vam prve naznake o našim trenutačnim razmišljanjima o bankarskoj uniji. Dakle, o tome ću vam danas govoriti. Maleni pregled onoga što se događa u europskome bankarskom sektoru, pa malo o kreditnom kapitalu, smanjivanju financijske poluge, poznatoj vezi između banaka i vladara, kao i intervenciji države u bankarski sektor, čega smo se posljednjih nekoliko godina nagledali. Potom ću govoriti o rješavanju problema koje imamo u bankarskom sustavu u Europi kroz stvaranje bankarske unije, o po našem mišljenju prednostima i potencijalnim problemima za zemlju s opt-in klauzulom, kao što je Hrvatska, kao i o razlozima da se pridružimo bankarskoj uniji, odnosno da joj se ne pridružimo. To je plan. Počinjem s kreditnim aktivnostima na području Europske unije. Od početka krize, krediti privatnom sektoru na području EU stagniraju. Od početka krize imali smo povećanje od 0,8%, što znači efektivan pad. Ali pogledamo li različite zemlje, uočit ćemo goleme razlike. U nekim zemljama došlo je do povećanja u stanju kredita, dok je u drugima došlo do ozbiljnog pada. Uglavnom, do značajnog smanjenja kreditne aktivnosti. Ovdje možete vidjeti podatke za različite zemlje. Irska se nalazi ovdje, naravno, zbog velike krize bankarskog sektora, ali vidite da postoje zemlje poput Finske, u kojoj se dogodio kumulativni kreditni rast od 30%, a mogu se vidjeti i druge zemlje, u kojima je došlo do kumulativnog smanjenja stope rasta od 10 do 20%. Postoje velike razlike, ali u prosjeku, na području Europske unije taj rast stagnira. Hrvatska je ovdje. Došlo je do nekog povećanja u rastu stanja kredita u odnosu na početak krize, kao u rujnu 2008., ali ne značajno, s time da je većina vladinom sektoru, državi, a ne privatnom sektoru. Imali smo blago povećanje u rastu kredita korporativnom sektoru. Došlo je do smanjenja kreditne aktivnosti u sektoru građanstva, ali jedini pravi rast kredita tijekom krize je onaj državnom sektoru. To nas dovodi do nečega drugog što smo vidjeli tijekom krize i to ne samo ove. Pogledamo li povijest gospodarske krize, ponavlja se sve veća usmjerenost banaka na vlastite vladare. Povećava se sklonost prema domaćem tržištu, kao i izloženost banaka prema državi. U to smo se uvjerili i tijekom ove krize. Bankarsko tržište zapravo je postalo više rascjepkano u smislu da je došlo do povećanja sklonosti domaćem tržištu, što znači povlačenja banaka s drugih tržišta i usmjerenosti na domaće. Banke na svom području povećaju udio u domaćim obveznicama, s time da većina njih odlazi na državne obveznice, što se u određenom smislu čini kao logičan odgovor na krizu jer podupire koeficijent adekvatnosti kapitala banaka budući da državne obveznice i dalje znače nultu stopu rizika. U tom smislu, to je logično. Isto tako, ako se rizik povećava, logično je očekivati da će se banke ponovno okrenuti državnim obveznicama, koje, barem na papiru, imaju nultu stopu rizika. Također, potražnja privatnog sektora istovremeno je niska, što je to očekivano, ali uvijek sumnjamo da je nad bankama nevidljiva ruka vlasti, kao što to obično biva u slučaju krize. Veća je potražnja za novcem, a banke ga rado daju. Takav razvoj situacije smo već vidjeli kroz povijest i uvijek se čini da se sve ponavlja. Pogledamo li početnu sklonost banaka domaćem tržištu u, uočavamo da je izloženost banaka prema domaćem tržištu u Europi, kada je u pitanju tržište obveznica, iznimno visoka. Imamo skupinu zemalja u kojima su obveznice gotovo sto posto domaće. Iz ovoga je već jasno vidljivo da zapravo ne postoji integracija bankarskog tržišta, barem kada je u pitanju posjed obveznica među bankama u Europi. Postoji skupina zemalja koja ima manju sklonost domaćem tržištu u smislu posjeda obveznica, ali u svim zemljama, osim u Finskoj, zapravo imate rast sklonosti domaćem tržištu od 2008. do 2013., uključujući i Hrvatsku, gdje se povećava udio domaćih obveznica. Pogledamo li državne vrijednosne papire u smislu omjera državnih vrijednosnih papira u odnosu na rast kredita privatnom sektoru, vidljiv je isti razvoj situacije. U svakoj zemlji dolazi do povećanja izloženosti banaka prema državi. Tako banke sve više financiraju državni dug, ponovno, uključujući i Hrvatsku. To nas dovodi do teme o kojoj ćemo više govoriti kasnije, a to je izloženost banaka prema državi ili negativna povratna sprega između slabih vladara i slabih banaka, i pokušaj da se toj negativnoj povratnoj sprezi stane na kraj stvaranjem bankarske unije. Što se, u međuvremenu, događa s kvalitetom aktive? Naravno, govorimo o vremenu krize, a kvaliteta aktive u krizi se pogoršava, loši krediti, tzv. NPL-ovi u porastu su, tako da je vjerojatnost da se trošak ispravka vrijednosti potraživanja smanji malena. Ovdje postoji jasna razlika između eurozone i SAD-a. U eurozoni imamo stalni porast loših kredita, dok u SAD-u imate tendenciju smanjenja. U srednjoj i istočnoj Europi, porast NPL-ova mnogo je veći, Hrvatska je među zemljama s najvišom razinom loših zajmova, nakon, kao što znamo, pet godina recesije ili stagnacije u ovoj zemlji. Još se nismo oporavili od recesije. Pogledamo li pokrivenost loših kredita, uočavamo zapanjujuću razliku između američkih banaka i onih eurozone, pri čemu američke banke imaju znatno veću pokrivenost. Hrvatska je ponovno lošija od zemalja srednje i istočne Europe. Kao što smo objasnili ranije ove godine, to je i bio jedan od glavnih razloga zašto smo uveli nova pravila za rezervacije za domaće banke s ciljem povećanja rezervacija. Poslovanje banaka. Ovo ću preskočiti i prijeći na slajd koji sadrži grafikone koji uspoređuju istu skupinu zemalja. Možemo vidjeti da su hrvatske banke poslovale relativno dobro tijekom čitave krize, u smislu povrata, a ne aktive, zadržavši relativno visok povrat na aktivu u odnosu na druge zemlje ili skupinu zemalja. U posljednje vrijeme, uslijed produljene recesije, pogoršanje gospodarskih uvjeta negativno utječe na profitabilnost banaka. Kako se budu objavljivali novi podaci o profitabilnosti banaka, vidjet ćemo da gospodarska situacija napokon nagriza i banke, koje sada imaju znatno lošije portfelje. Ponovno, usporedimo li eurozonu sa SAD-om, vidimo da se u eurozoni i dalje posluje lošije dok se poslovanje američkih banaka relativno dobro oporavilo od 2009. Pogledamo li povrat na aktivu, uključujući i trošak ispravka vrijednosti potraživanja, hrvatske banke ponovno stoje dobro u odnosu na druge banke, dok su banke eurozone ponovno lošije od američkih banaka. Stopa adekvatnosti kapitala relativno je visoka u Europi, ali je stupanj financijske poluge u Europi puno viši nego u SAD-u. Jedan od problema o kojima se ovih dana govori jest da stupanj financijske poluge u Europi u krizi ne pada, dok se u američkim bankama od početka krize on značajno smanjio. Mnogi se pitaju kada i kako će banke u Europi smanjiti stupanj financijske poluge. U Hrvatskoj, mi u tom pogledu dobro stojimo, imamo najviši koeficijent adekvatnosti kapitala u Europi, koji je, kao što znamo, posljedica vrlo stroge anticiklične regulatorne politike koju smo vodili prije krize, a osobito poreza na kapital koji smo imali prije krize, kada smo oporezivali zaduživanje banaka, ili uzimanje depozita, a ne kapital, tako da su banke u velikoj mjeri financirale svoj kreditni rast iz povećanja kapitala. Bankarski sektor tako je krizu dočekao visoko kapitaliziran i vrlo je otporan na produljenu recesiju u kojoj se nalazimo. Stupanj financijske poluge u Hrvatskoj je opet znatno niži nego u eurozoni, srednjoj Europski, pa čak i američkim bankama, no problem je ponovno u tome kako smanjiti stupanj financijske poluge europskih banaka. A sada nekoliko riječi o trošku financijske pomoći koju je Europska unija davala od 2008. do 2011., do kada imamo podatke. Čini se da je ova kriza zapravo bio prilično skupa. Prema podacima Europske komisije, 27 zemalja članica EU-a odobrilo je oko 4,6 trilijarde eura financijske pomoći, od čega je oko 1,7 trilijarde potrošeno do kraja 2011. Velika Britanija, Njemačka, Danska odobrile su više od pola milijarde eura, dok tek nekolicina zemalja nije pružila nikakvu pomoć svojim bankama. Bugarska, Malta, Češka, Estonija, Rumunjska i Hrvatska, kao 28. članica EU-a. U odnosu na BDP 2011., najvišu potporu bankama dala je Irska, 328%, i Danska, 258%. Zanimljivo je što je Irska postala poznati slučaj. Svi govorimo o Irskoj, a Danska je nekako prošla ispod radara, nezapaženo. Nitko ne govori o velikoj bankarskoj krizi koja je zadesila Dansku, ali to vjerojatno ima veze s činjenicom da je Danska sve činila u tišini. Nisu nam govorili što rade. Ipak, cijena je bila uistinu vrlo visoka. Došlo je do ozbiljne bankarske krize. Belgija i Nizozemska također su je imale, utrošivši više od 50% BDP-a. Ako pogledate strukturu potpore, ona je uglavnom bila u obliku jamstava, 27,3%, a dokapitalizacija, otkup problematične imovine, mjere likvidnosti dosegle su 5, 3,6 i 1,7% BDP-a. Dakle, nije zanemarivo, ali nije ni visoko. Ovo je grafikon koji prikazuje iznos državnih potpora kao godišnji prosjek BDP-a 2011. Ovdje su Belgija, Danska, Irska, Nizozemska, Švedska, značajan iznos, te Velika Britanija. Ovdje su razložene vrste potpora, uglavnom u obliku jamstava, ali ima i dosta dokapitalizacije. U Litvi i baltičkim državama, banke su se također odlučile na otkup problematične imovine. Značajni rizici i dalje su s nama. Bankarska kriza nije gotova. Sada je sve usmjereno na pregled kvalitete aktive europskih banaka. To će se dogoditi sljedeće godine. Vidimo da imamo daljnji kontinuirani rastloših kredita u cijeloj Europi, tako da taj trend još nije zaustavljen. Pogoršanje portfelja banaka nagriza njihove rezerve. Rizici koji proizlaze iz pogoršanja kvalitete aktive banaka su fiskalni rizici, koji bi mogli proizaći iz sanacije loših kredita ili, drugim riječima, iz potrebe za dokapitalizacijom europskih banaka, nakon pregleda kvalitete aktive, ali i iz smirivanja potencijalnog rasta banaka u narednim godinama. U Hrvatskoj smo na mnogo sigurnijem tlu s vrlo visokim rezervama u bankama. Više ćemo pratiti što se događa u zemljama iz kojih naše glavne banke eurozone dolaze na hrvatsko tržište, a manje biti zabrinuti glede onoga što se događa na hrvatskom tržištu. Ovo je zanimljiv grafikon koji prikazuje kako su udjeli kapitala iskazani u ovome trenutku osjetljivi na pokrivenost loših kredita. Ovdje možete vidjeti plave crte koje pokazuju udjele kapitala u 2012. Crvene kockice pokazuju kako udjeli kapitala izgledaju kad se oduzmu nepokriveni NPL-ovi. Ovdje vidite da mi ne bismo trebali biti previše zabrinuti jer Hrvatska izgleda relativno zdravo, zajedno sa SAD-om, Latvijom, Slovačkom, Estonijom. Tu su i zemlje koje imaju udio kapitala ispod pet posto ili čak i blizu nula posto. Pitamo se, nakon pregleda kvalitete aktive, koliko će se banaka morati dokapitalizirati, a glavna opasnost leži između trenutka kada se pregled kvalitete aktive dovrši, i izdaju zvješća i banke zapravo mogu dokapitalizirati. Ako su na popisu banaka na tržištu kapitala, mnogo toga može se dogoditi između tih procesa. Još jedna činjenica je i da se europske banke još uvijek u velikoj mjeri oslanjaju na velefinanciranje. To je nešto za što su svi mislili da će se promijeniti brže nego što zapravo jest. Pogledamo li omjer kredita i depozita, vidimo da je on još uvijek mnogo veći u bankama eurozone nego u skupini banaka srednje i istočne Europe ili SAD-u. Također možemo vidjeti da je već nizak omjer kredita i depozita u SAD-u u padu od početka krize, što se nije dogodilo u eurozoni. Također, pogledamo li omjer kapitala i aktive, vidjet ćemo da se u bankama eurozone nije mnogo toga promijenilo. One nisu bile u stanju povećati omjer kapitala i aktive pa se i dalje oslanjaju na velefinanciranje, a sve više i na financiranje kod Europske središnje banke. To očito može trajati neko vrijeme i ESB može osigurati sredstva za banke. Bude li potrebno, i neograničeno, tijekom duljeg vremenskog razdoblja, ali to ne može trajati vječno. U nekom trenutku, banke bi se trebale preusmjeriti od izloženosti prema velefinanciranju i Središnjoj banci prema tržištu. Međutim, ne čini se da će se to dogoditi u skorije vrijeme. Za razliku od eurozone, u srednjoj i istočnoj Europi, ako je razložite, možete uočiti logičniji razvoj situacije u kojoj su se banke koje su imale visok omjer kredita i depozita, prije svega baltičke banke, vrlo brzo prilagodile kad je kriza počela. Omjer kredita i depozita ondje se smanjio dok u ostatku srednje i istočne Europe on i nije bio tako visok, ili se prilagodio, kao i u jugoistočnoj Europi i Hrvatskoj. A na periferiji eurozone, ako ih uzmemo kao podskupinu, od početka krize, zapravo se ništa nije promijenilo. Te zemlje nisu bile u mogućnosti smanjiti omjer kredita i depozita. Promjena u vanjskom dugu banaka između ožujka 2013. i početka krize, tzv. promjena u razini financijske poluge, također je dio početnih problema banaka, pa su zemlje koje su imale veći omjer kredita i depozita one koje su morale smanjiti razinu financijske poluge brže. Premda je u Hrvatskoj došlo do značajnog smanjivanja financijske poluge u drugoj polovici 2012., zapravo je riječ o povećanju poluge u odnosu na početak krize, pogledamo li cijelo razdoblje. Svaka kriza obično dovodi do neke promjene, i kao što je Paul Romer govorio: Bilo koju krizu bilo bi strašno protratiti. Zato se Europa odlučila na hrabar iskorak prema bankarskoj uniji. Ono o čemu smo još davno razgovarali u Europi jest usklađen nadzor. Uvijek smo znali da su pravila diljem Europe drukčija, da su čak i podaci koje uzimamo u obzir nerijetko neusporedivi pa smo razgovarali o tome kako to uskladiti. Kad je nastupila kriza, uvjerili smo se da treba napraviti dva ili tri hrabra koraka, osnovati cijelu bankarsku uniju i zaboraviti na usklađivanje samo pravila nadzora. Europa je odlučila osnovati bankarsku uniju, sustav koji će se sastojati od nadzornog mehanizma, jedinstvenog supervizora, SSMa, koji će biti Središnja europska banka, jedinstvenog sanacijskog mehanizma i programa osiguranja depozita, tri stupa utemeljena u zajedničkim pravilima, tzv. Jedinstvenom priručniku o nadzornim praksama. Europa mora odlučno kretati u tom smjeru da se prekine negativna povratna sprega između vladara i banaka, ilustrirana ovim prikazom. Neću trošiti previše vremena na to, ali to znači da su banke previše izložene prema vladarima pa se i njihov rejting snižava. Ako vladar ima problem koji se odražavaju na bilancu banke, to povećava probleme solventnosti banaka i povećava njihove troškove financiranja, što na njih potom stavlja pritisak smanjivanja financijske poluge, čime se potencijalno povećava vjerojatnost državne intervencije. Ako se to dogodi, državni rejting dodatno pada i država se smatra još rizičnijom, što se ponovno odražava na banke. Sada kada imamo tu povećanu sklonost domaćem tržištu i izloženost banaka prema vladaru, to jest slabe vladare i slabe banke, kako prekinuti tu negativnu povratnu spregu između njih? Bankarska unija očigledan je odgovor. Ako ne potpuni odgovor, onda njezin ključan dio. Ne želim ulaziti u detalje. Što je glavna prednost stvaranja bankarske unije? Jedan od razloga za njezino stvaranje unaprjeđenje je regulatornog okvira. Ideja je postići učinkovitiji nadzor. Bankarska unija podrazumijeva nepristranog nadnacionalnog supervizora koji vjerojatno neće djelovati prema interesima političara ili same industrije, manje je vjerojatno da će se oglušiti na probleme, biti privremeno obziran, služiti se praksama koje su općenito neprihvatljive, što znači da imate supervizora koji će intervenirati na brži način nego što je to bio slučaj do sada s nacionalnim supervizorom. I to ima smisla. Time se svakako povećava i vjerojatnost da ćete imati nepristranog supervizora i ravnopravnu tržišnu utakmicu na bankarskom tržištu u Europi. Drugo, imat ćete i zajedničku sigurnosnu mrežu i backstop fond, što je presudno za prekid negativne povratne sprege između vladara i banke, jer ćete imati nadnacionalni fond kojim će se banka sanirati upadne li u probleme. To je način da se prekine negativna povratna sprega. Treće, kada se spoji pravovremeni nadzor i zajednički backstop fond na europskoj razini, to će smanjiti ukupne troškove bankarske krize, kada se ona eventualno u Europi i dogodi. To zvuči vrlo dobro. U tom procesu ima i nešto o čemu smo razgovarali mnogo prije, a to je usklađivanje bankarske regulative i nadzornih praksi, što bi trebalo poboljšati procjenu pravog stanja bilanci banaka i učiniti podatke o bankama, kojima se često koristimo i koje ste vidjeli u mojoj prezentaciji, više usporedivima nego što su to čak i u ovoj prezentaciji. Nakon što budemo u mogućnosti primijeniti zajednička pravila, iz jednog pravilnika, tek tada ćemo biti u mogućnosti staviti u isti grafikon podatke banaka iz različitih zemalja, i znati da uspoređujemo jabuke i jabuke, a ne jabuke i kruške, što je, nažalost, još uvijek slučaj. Dakle, podatke koje vidite ovdje treba uzeti s rezervom, svjesni da se u Europi i dalje ne primjenjuje zajednički sustav pravila za nadzor banaka. To će također dovesti do manje potrebe za prekograničnom suradnjom, smanjiti troškove usklađivanja, a što je lijepo za banke kao i uskladiti nešto što je postalo vrlo popularno u posljednjih nekoliko godina, tzv. makroprudencijalna politika. Stvaranje bankarske unije treba osigurati dosljednost makroprudencijalne politike i nepostojanje sukoba interesa između različitih zemalja primjenom različitih makropudncijalnih politika kojima se nastoje ojačati nacionalna tržišta, a što je također potencijalni problem. Prašina oko makroprudencijalne politike oko toga što će nacionalnim regulatorima biti na raspolaganju još uvijek se nije slegnula, ali intenzivno razgovaramo o vrsti makroprudencijalne politike koju ćemo biti u mogućnosti primijeniti ili ne primijeniti. Što su prednosti za zemlje koje nemaju euro kao što je Hrvatska, država koje su članice EU-a, ali nisu u eurozoni, zemlje koje imaju opt-in mogućnost, pa se mogu odmah pridružiti zemljama koje imaju euro ili čekati i pridružiti se poslije? Ono što se obično naglašava je poticanje financijske integracije. Kad god razgovaram s Komisijom, oni naglašavaju važnost financijske integracije u Europi. Kažem u redu, ali kakav još sadržaj tu postoji? Tu je i bolja informiranost među prekograničnim bankama i poboljšanje njihova nadzora. A tu je i modernizacija supervizorskih kolegija. Trenutno koordiniramo nadzor između domaćih supervizora i supervizora domaćina putem supervizorskih kolegija, ali se kao domaćini bavimo i nacionalnim, domaćim supervizorima. Nakon što se uspostavi bankarska unija, mi ćemo biti domaći supervizor, i bit će jedan supervizor za banke u eurozoni, jedan domaći supervizor, a to je Središnja europska banka. Ne znamo kako će to izgledati. S jedne strane, možemo postaviti tezu da je lakše baviti se jednim supervizorom nego s njih pet, ali taj jedan bit će drukčiji od ovih pet na mnogo načina, tako da trošak u odnosu na korist, u ovom trenutku nije posve jasan. Naravno, imat ćemo veliku dosljednost u nadzornim praksama, kojima bi se izbjeglo narušavanje tržišnog natjecanja na jedinstvenom tržištu, ali čak i ako ne uđemo u bankarsku uniju, kao zemlja koja nema euro uživali bismo veliku dosljednost u nadzornim praksama, jer bi se na sve primjenjivao zajednički sustav pravila koji je stvorila EBA. Što su izazovi ulaska u bankarsku uniju? Jedan od njih sudjelovanje je u procesu donošenja odluka. To je od samog početka problematično, i u tom pogledu napravili veliki značajan iskorak. Sudjelovanje država koje nisu u eurozoni u odlučivanju toliko je unaprijeđeno da možemo reći da smo zadovoljni s mogućnostima koje su na raspolaganju zemljama koje nemaju euro. Njima su na raspolaganju sve vrste jamstava, zemlje članice eurozone ne mogu ih nadglasati, itd. Ipak, i dalje postoje neka ograničenja, što znači da nije riječ o potpuno fer utakmici. Najveći problem je u tome što je konačni oblik bankarske unije i dalje nepoznat. U ovome trenutku, spreman je jedan i pol od tri stupa, dogovorenih na papiru, niz odluka o tome kako će izgledati, ali mi zapravo ne znamo kako će to na kraju biti. Donijeti odluku u ovome bi trenutku za nas značilo veliki skok u nepoznato. Konkretno, ne znamo kakva će biti budućnost sanacija prekograničnih banaka, što je vrlo važno pitanje. Sporazumno za sada postoji mogućnost da se nakon ulaska i izađe iz bankarske unije, ali ja ne bih bio zadovoljan da ikada moramo donijeti takvu odluku. Bolje je biti siguran prije nego odlučimo ući da znamo kako će sve to izgledati nego da moramo izaći nakon što smo već postali članicom bankarske unije. To treba izbjeći po svaku cijenu. Još nešto što nas brine jest način na koji je bankarska unija osmišljena. To još uvijek nemamo na papiru, nemamo odluke, a to bi moglo značiti da će neki igrači biti stavljeni u prednost. Kao zemlja koja nema euro, bili bismo puno sretniji kada bi bankarska unija pokrivala sve, a ne samo one velike ili sustavne banke. Jasno je zašto. Jer, čak i ako imate potpunu bankarsku uniju, imat ćete većinu, u smislu broja svojih banaka, izvan bankarske unije, a to nije dobro. Nije teško ustvrditi da je bolje imati punu pokrivenost, nego nejednake uvjete za različite banke, ovisno o njihovoj veličini, ni o čemu drugom. Ostali problemi uključuju pitanje prenošenja poruke kod kuće, a ona je da postoji netko drugi tko nadzire vaše banke, dok vi snosite trošak sanacije, ne možete reći što mislite o tome i ne možete se koristiti zajedničkim backstopom niti zajedničkim likvidacijskim fondom za banke. Zemlje koje nisu članice eurozone teško to mogu prihvatiti. Isto tako, ako postoji jedinstveni nadzorni mehanizam, to može smanjiti razinu slobode nezavisnog korištenja makroprudencijalne politike, a znate koliko je makroprudencijalna politika važna u ovoj zemlji. Većinu toga smo radili kroz makroprudencijalnu politiku, jer uobičajeni kanali za prijenos monetarne politike, kanal tečaja i kamatnih stopa ovdje ne funkcioniraju. Oslabljeni su. Ne funkcioniraju onoliko koliko su vam potrebni kao tvorcu politike. Zato se moramo osloniti na makroprudencijalnu politiku. S njom znamo raditi, ali kada prihvatimo SSM, više nećemo imati toliku slobodu u njezinoj primjeni. Još jedan problem je i nedostatak iskustva ESB-a u nadzoru. U Hrvatskoj imamo vrlo dobar nadzor banaka i ovih dana svi nam govore da sjajno radimo svoj posao. Zašto bismo onda predali nadzor neiskusnima? Možda ćemo pričekati i vidjeti kako se to radi i onda prosuditi radi li se dobro. Neki spominju Cipar, itd., ali naravno, nadzor ESB-a provodit će iskusni supervizori iz različitih zemalja. Kao središnji bankari znamo što znači izgraditi središnju instituciju. Ne možete samo dovesti ljude. Morate izgraditi cijelu instituciju. Čak i ako imate jako dobre ljude, treba vremena da sve počne dobro funkcionirati. Također, postoji mogućnost da će podružnice u malim državama proći ispod radara, a te su podružnice vrlo sustavne na našem domaćem tržištu. Pretpostavljamo da bismo obratili više pozornosti na podružnice nego što bi to možda sutra učinio jedinstveni supervizor. Možda to neće biti slučaj, ali trenutno razmišljamo o tome. Imati roditelja u bankarskoj uniji može vam donijeti neke pogodnosti koje biste imali da ste vi u njoj, tako da ne morate doista biti u njoj. Ovo je vremenski okvir, ali opet neću ulaziti u detalje. Prava stvar počinje početkom 2014. s pregledom kvalitete aktive i stres testovima ESB-a. Na neki način, za nas, gotovo je luksuz biti vani i čekati da to prođe i promatrati kako će se sve razvijati, ali, naravno, zanima nas i kako će sve to ići, posebice s obzirom na to da je 80% kapitala u Hrvatskoj u vlasništvu banaka eurozone. Dakle, definitivno nismo ravnodušni. Osim jedinstvenog nadzornog mehanizma, tu je nacrt direktive za sanaciju, koja je nedavno predstavljena. Ona dijelom uklanja neizvjesnost pred kojom se nalazimo, ali čak i ovaj nacrt ostavlja državama članicama pravo diskrecije, što, kako mi to vidimo, može dovesti do narušavanja tržišnog natjecanja. Znamo da jedinstveni supervizor ne može raditi bez odgovarajućeg programa sanacije. To je vjerojatno najzanimljivije što ćemo vidjeti u narednih godinu dana; kamo će nas odvesti sporazum o jedinstvenom mehanizmu sanacije. U teoriji, svatko zna što treba učiniti. No, kao što je Juncker rekao prije svog odlaska: Svi znamo što treba učiniti, ali ne znamo kako se vratiti kući i ponovno dobiti na izborima. Zato se već toliko dugo bavimo jedinstvenim programom sanacije. Program osiguranja depozita još je više komplicirano pitanje. Komplicirano je i iz tehničkih razloga. Imamo vrlo različite pravne prakse, vrlo različite depozitne programe u Europi i sve to spojiti zasigurno će zahtijevati puno više vremena. Moguće je. Možete razmišljati o načinima na koji je to tehnički izvedivo, ali definitivno nije jednostavno. Pokušaja usklađivanja programa osiguranja depozita već je bilo, ali to je stavljeno na čekanje do donošenja sporazuma o sanaciji banaka putem novih direktiva, tako da će se ići korak po korak. Ovdje je karta koja prikazuje koje zemlje imaju ex-post, a koje ex-ante programe osiguranja depozita u Europi, ali u stvarnosti, kao što znamo, većina osiguranja depozita su ex-post, jer u slučaju prave bankarske krize, a kakvu smo imali u nekoliko zemalja tijekom posljednje četiri godine, sredstva u tvrci za osiguranje depozita mogu biti nedostatna za pokrivanje svih troškova pa se ex-ante tada pretvara u ex-post osiguranje depozita. Ovdje je usporedba različitih zemalja s obzirom na depozite u odnosu na BDP. Pokriveni depoziti su u plavom, kao i fond za osiguranje depozita u odnosu na BDP, a s desne strane su višekratnici BDP-a i postotak BDP-a, tako da možete vidjeti koliko je pokriveno s postojećim sredstvima. Relativno govoreći, Hrvatska stoji dobro s prihvatljivim depozitima 0,86 BDP-a, 0,44 pokrivenih depozita i veličinom fonda za osiguranje depozita 1,21% BDP-a. U usporedbi s drugim europskim zemljama, vidite da imamo solidnu bazu osiguranja depozita, ali, opet, govorimo li o sustavnoj bankarskoj krizi, govorimo o nečem drugom. Da zaključimo, osnivanje bankarske unije trenutno je na pola puta. Trebat će nam puno više vremena da vidimo kakav će biti krajnji rezultat. U Hrvatskoj svakako podupiremo stvaranje bankarske unije, ali faza u kojoj je ona sada, proces stvaranja bankarske unije takav je da on zapravo produljuje čekanje, a ne potiče donošenje odluke. Odgađanje odluke ne podrazumijeva visoke troškove, a donošenje odluke u ovome trenutku još uvijek bi bio skok u nepoznato, za koji trenutno ne vidimo opravdane razloge. To se može promijeniti u nekoliko mjeseci. Govorim o tome kako sada razmišljamo. Što bi privuklo zemlju koja nije članica eurozone da prihvati SSM? Pristup naravno, pristup nekoj vrsti sanacijskog fonda, gdje se također govori o mogućnosti pomoći u obliku bilance plaćanja. To je definitivno privlačno. Ali i pomoći s likvidnošću, koja bi bila na raspolaganju domaćim bankama i, naravno, fer utakmica u području osiguranja depozita. Sve u svemu, ja obično kažem, što je bankarska unija potpunija, to nam je privlačnija. Što je manje potpuna, manje je privlačna za zemlje s opt-in klauzulom. To je zaključak s kojim želim završiti. Hvala vam.
