Zapis izlaganja:
Drago mi je što sam ovdje, u Hrvatskoj. Hvala što ste me pozvali da odgovorim na Borisov vrlo pronicav i vrlo zanimljiv govor o jedinstvenom nadzornom mehanizmu i bankarskoj uniji, na njegov sveoubuhvatan i vrlo detaljan pregled nekih od problema o kojima se razgovara. To je zanimljivo i vrlo važan razvoj situacije. Samo da rezimiram, jedinstveni nadzorni mehanizam s jedinstvenim mehanizmom sanacije znači upravljanje svim bankama u teškoćama na zajedničkoj osnovi, uz usklađen sustav osiguranja depozita. Tek uvodimo prvu fazu, koja je jedinstveni supervizor, i koja je problematična jer nije dio paketa, ali se očekivalo da svi na njega pristanemo. Jučer sam pročitao u Financial Timesu da će se regrutirati tisuću novih ljudi koji bi sljedeći mjesec trebali započeti pregled kvalitete aktive i provesti ga tijekom godinu dana, tako da ćemo imati vrlo veliku novu birokraciju izgrađenu u Frankfurtu, koja će preuzeti ono što se tradicionalno činilo na razini matične države. Želim se dotaknuti nekih drugih aspekata ove novine i premda vidim vrlo jasne razloge zašto bi to bilo nešto čime bismo se trebali pozabaviti, i što bismo trebali uvesti, postoje i argumenti protiv, zabrinutost glede nekih aspekata, pogotovo u manjim zemljama na periferiji, daleko od središta i velikih zemalja. Cilj mi je referirati se na Borisov govor sagledavanjem nekih od tih argumenata i problema. Henry Ford jednom je prilikom rekao: Kada dva člana odbora jednako razmišljaju, jedan je suvišan. Možda ću zato izraziti neka drukčija razmišljanja, premda je pogled koji je Boris iznio vrlo uvjerljiv. Krenut ću od eura jer je do neke mjere, čitav taj mehanizam izgrađen na konceptu, da ako euro funkcionira, bit će s nama još dugo vremena i funkcionirat će za sve zemlje pa nam je potreban ovaj mehanizam kako bismo se koordinirali unutar toga. Međutim, činjenica je da euro ne funkcionira za sve, za Irsku sigurno ne po mome mišljenju. Još uvijek postoje mnoge poteškoće s njim. Isto za sve, što je koncept eura, sada se primjenjuje i za SSM. Ono što je dobro za Njemačku, dobro je za Irsku, za Hrvatsku, za sve druge, kao što je i euro, ali je jasno da isti euro za sve nije ni na koji način svima isto odgovarao. Činjenica je da mnogo perifernih zemalja zbog eura ima poprilično precijenjenu valutu, a Njemačka vrlo vjerojatno ima podcijenjenu valutu. Zapravo, uvijek sam to tvrdio u raspravama, u Londonu i drugdje, pa čak i u Njemačkoj, gdje su Nijemci bili jako ljuti što daju novac za irske banke, što moraju spašavati druge zemlje, što je istina i nema sumnje da je tako, ali katkad se zaboravlja, i tako mislim ja, ali i mnogi drugi, da je pravi užitnik eura bila Njemačka. Oni su njime potpuno devalvirali njemačku marku. Većina se slaže da je veliki element njihova rast u posljednjih deset godina podcijenjena njemačka marka. Mnogo su napravili, izgradili puno stranih resursa i rezervi, te uveli vrlo nisku kamatnu stopu. Uveli su je u trgovinu i industriju, u izgradnju svoje industrije, i izgradili su vrlo jake industrijske temelje uz vrlo nisku kamatnu stopu i nizak tečaj u smislu industrijskog tržišta. Zemlje poput Irske završile su pak s jako precijenjenom valutom, kao i Španjolska i Portugal, a jeftini novac kroz bankarski se sustav ulagao u ono što je zapravo bio nekretninski balon, koji je, kad je propao, povukao gospodarstvo za sobom. Tako da se ja ne slažem uvijek s mišljenjem da Njemačka plaća vrlo visoku cijenu za spašavanje zemalja kada se uzmu u obzir prednosti koje je izvukla iz čitavog tog mehanizma oko eura. To nije samo moje mišljenje. To je stajalište koje su izrazili mnogi značajni financijski komentatori u Financial Timesu i drugdje, ali to katkad nije... Ne mislim da sam ga dovoljno često i dovoljno glasno izrazio s obzirom na to gdje se trenutno nalazimo. Činjenica je da se zbog precijenjenog eura, zemlje poput Irske, malene zemlje, mogu natjecati na međunarodnom tržištu samo kroz ono što se naziva unutarnjom devalvacijom, što znači da moraju smanjiti visinu zaposlenosti i plaća, moraju učiniti svoju robu jeftinijom i proizvesti je kod kuće kako bi bili konkurentni na međunarodnom tržištu. Naime, tek objavljene službene brojke u Europi pokazuju da je stopa rasta zarade u Europi pala s 1,8% po tromjesečju na 1,1%, a u posljednjem tromjesečju, a stopa rasta plaća za 0,6% u Španjolskoj, 1% u Portugalu, 6% u Cipru i 10% u Grčkoj, vjerovali ili ne. Dakle, realni rast plaća značajno pada u svim tim zemljama kako bi postale konkurentnima. Realni rast plaća u Njemačkoj tijekom posljednjeg tromjesečja porastao je za 2%, što je zapravo ispod nedavnih razina. U Europskoj Uniji mnogi tvrde da je to dobro. Predsjednik Herman Van Rompuy rekao je da je to indikativno, da niži trošak plaća u eurima pokazuje da se euro oporavlja, da je činjenica da se ljudima plaće znatno smanjuju, da ih se otpušta, zapravo dobra za euro. Međutim, tu postoji i drukčiji pogled, a to je da ti smanjeni troškovi rada i uvjeta za zapošljavanje stvaraju pravi pritisak na domaće gospodarstvo, na državu koja snosi trošak povećane nezaposlenosti, na probleme koji proizlaze iz nedostatka domaće potražnje. Gospodin László Andor, visoki dužnosnik EU-a za zapošljavanje, rekao je da će ova nedavna promjena u rastu zaposlenosti izazvati ozbiljne poteškoće u eurozoni i da bi se sama eurozona mogla suočiti s rastućim dugom i drugim ozbiljnim problemima dopusti li se da se to nastavi. Dakle, to načelo interne devalvacije, koje smo mi u vanjskim predjelima Europe morali primijeniti, teško je prihvatiti i doista moramo postaviti pitanje, kao i mnoge druge zemlje: Zašto to radimo, zašto nastavljamo s tom valutom u ovoj situaciji? Nadalje, interna devalvacija posebno je teška za zemlje unutar eurozone s konkurentskim zemljama koje u njoj nisu. To je osobito slučaj u turizmu. Da Hrvatska uvede euro, kao mjeru u turizmu, i odjednom Turska i Grčka izađu iz eurozone i njihove cijene padnu za 30%, a vi imate euro, jedini način na koji biste bili konkurentni bio bi smanjiti troškove rada, smanjiti nezaposlenost, smanjiti cijenu svog proizvoda. Teško je biti u toj situaciji, ali to je nešto što morate prihvatiti i za što i predsjednik Europskog vijeća misli da je dobro, a što nije mišljenje koje i ja dijelim. Sada bih se vratio Europskoj uniji i bankarskoj uniji u tom kontekstu. Bankarska unija funkcionirala bi za sve države kad bi to bilo logično i u interesu svih država i kad bi propisi o tome kako država uređuje poslovanje svojih banaka, kako se daju krediti i procjenjuje bonitet, koji se čimbenici uzimaju u obzir, kad bi sve to bilo isto u Irskoj kao što je u Njemačkoj. I je li ispravno da tisuću novih birokrata donosi sve te odluke, a ne oni koji su na poprištu događaja, koji znaju okolnosti puno bolje nego što bi ih oni ikada mogli znati? U nedavnom članku u Financial Timesu stoji da se monetarna politika može voditi iz kule od slonovače; bankarski nadzor koji provode ljudi koji tek mnogo znaju o tome kontekst je za to, ali s trenutnim političkim posljedicama, kada banka propadne. Ovdje nije samo riječ o brojevima, analizama, statistikama. Riječ je o rješavanju problema. Na primjer, u Irskoj imamo situaciju o kojoj sam oduvijek imao svoje mišljenje, s kojim se irski kolege ne slažu i uvjeravaju me da oni imaju pravo. Kupite li kuću u Dublinu u jednoj od tih "veličanstvenih" ulica, koje su se prije pet godina prodavale za deset milijuna, a sada vrijede jedan ili dva, ali ni to nije poanta… U Londonu, želite li kupiti kuću u Chelseaju, kuću koja najmom donosi tisuću na tjedan, onda je njezina vrijednost u grubo milijun. Tu je prinos od 5% godišnje, uz pretpostavku da kuća toliko donosi. Imate prinos od pet i ako pomnožite najam s dvadeset, dobivate vrijednost. Tako je to u većini europskih gradova. U Dublinu to ne funkcionira. U Dublinu, za kuće čijim se najmom zaradi svega trideset tisuća godišnje, a što je naznaka da njihova vrijednost nije veća od pet ili šest stotina, ljudi i dalje traže 1-1,5 milijun. Zato što vrijednost imovine nije ni u kakvoj vezi s analizom prinosa. To je vjerojatno pogrešno. Ja mislim da je pogrešno. Zašto bi Dublin bio drukčiji od ostatka planeta? Kažu da ako želite kupiti kuću u toj ulici, morate platiti tu cijenu. Pa, to bi se moglo reći i za Chelsea, i za Manhattan... Dakle, imamo problem. Kad uvedemo sva ta nova pravila, onda će Dublin, to kako se određuje vrijednost na dablinskom tržištu postati ozbiljan problem. Lokalno znanje, po mom mišljenju, jako je važno u tome, i ovako ga izbaciti, po mom mišljenju, potencijalno znači izbaciti i dobro s lošim, tj. o tome bi trebalo detaljnije razmisliti u cijelom tom konceptu SSM-a. Još jedna stvar u ovoj monetarnoj politici... Zato je SSM i postavljen kao zasebna cjelina unutar ESB-a, a nije sam ESB. Monetarna politika krojit će se na temelju iskustva u različitim zemljama, ali tu postoji vrlo određen i jasan potencijalni sukob interesa. Ta je monetarna politika propisana za uniju, a ista organizacija provodi pojedinačne provjere bankarskog sustava. Mnogi su identificirali zašto bi to moglo proizvesti brojne sukobe koji se sada ne događaju jer ESB ima svoju vrlo specifičnu politiku, a regulatori svoju. Taj će se problem morati riješiti kako budemo napredovali. Ima još nešto kod bankarske unije što je vrlo razočaravajuće. Nastavimo li ovim putem i sve predamo Frankfurtu, da oni odlučuju koja je vrijednost kuće u Dublinu, a ne dablinski bankarski sustav, to će imati ozbiljne posljedice. Isto tako, mi uopće nemamo bankarsku uniju, imamo jedan i pol od tri stupa, nemamo mehanizam sanacije, nemamo sustav garancije, a činjenica je, kao što su to mnogi komentatori već spomenuli, da još nismo uspostavili mehanizam za rješavanje ozbiljnih dužničkih problema koji postoje u Europi, da je ESB zajedno s Europskim kreditnim fondom napravila 60 milijardi duga, a cijeli svijet zna da je iznos loših kredita minimalno deset puta veći od toga. Ispočetka je to bila velika tvorevina. Uvest ćemo europsku bankarsku uniju, gdje ćemo imati zajedničku odgovornost u potpori bankama, a u zamjenu za to, imat ćemo nadzorni autoritet. No, oni su nam malo dali, nisu pružili potporu za pravi problem pa zemlje poput Italije imaju ozbiljne poteškoće u pokušaju da se nose sa situacijom. Fond za osiguranje depozita očito nema koristi od njega, pokušava se nositi sa svojim dugovima i sa svojim bankarskim problemima, ali ni ESB ne može pomoći. I kao što smo prepoznali, tu je vrlo malo potencijala za domaća ulaganja. Dakle, kako riješiti ovaj problem? Tko će se nositi s njime? Zar se jednostavno ignorira? Nažalost, ono što je izvorno bila velika ideja, da će bankarska unija koju slijedi fiskalna unija poduprijeti zajedničku valutu, nije ono što smo dobili. Ništa od toga još nemamo. Fiskalnu uniju smo odbacili. Imamo bankarsku uniju s jednim stupom umjesto s njih tri, a lokalnim područjima oduzeli smo kontrolu. Ako mnogo date, možete mnogo i dobiti. No, pružiti malo i uzeti puno, mislim da je opasno. To je moje osobno mišljenje o ukupnoj politici. A sada o nečemu o čemu mnogo razmišljam u posljednje vrijeme. Boris je to spomenuo. Knjigovodstvena politika i loši krediti, jer u konačnici o tome je riječ. Kako ćemo doznati veličinu loših kredita, kako ćemo ih procijeniti, kako ćemo se nositi s njima? Ono što me neprestano brine metoda je kojom se mjeri bankarska dobit, način na koji velike knjigovodstvene tvrtke potpisuju revizorska izvješća. To zapravo nije samo problem između vladara i dugova. To je problem između vladara, dugova i četiri glavne knjigovodstvene tvrtke, koje, čini se, pokreću globalni financijski svijet kroz reviziju svake banke. Smatram da to ni približno ne dobiva pozornost koju zaslužuje. U mnogim zemljama dolazi do ozbiljnog kršenja Zakona o trgovačkim društvima, pri izvještavanju o bankarskoj dobiti, a čini se da većina ljudi koji se time bave to uspješno ignoriraju, kao i brojni dioničari koji se oslanjaju na ta knjigovodstvena izvješća. Čitava knjigovodstvena politika dobiti je da se banke jednostavno ne moraju uskladiti prema tržištu. One ne moraju zabilježiti kredit ako je kredit naplativ ili se može naplatiti u bilo kojem trenutku u budućnosti i nema potrebe uskladiti vrijednost u knjigama, gubitak ne mora priznati dok god se on zapravo i ne dogodi, ne nastane i doista ne postoji. Također, ne morate se osigurati protiv gubitka. Samo zabilježite kada se on dogodi, što je u suprotnosti s bilo kojim knjigovodstvenim standardom. Pritom treba biti oprezan pri procjeni računa da bi se izvjestili dioničari. Cijeli ovaj način izvještavanja tek je počeo, i to u SAD-u, gdje je dogodilo sljedeće. Uveli su vrlo složene instrumente, derivate, itd. Knjigovođe se nisu znali nositi s njima, pola ih nisu ni razumjeli. Ni oni koji su ih izmislili pola ih ne razumiju, kao što svi znamo. Također, oni koji su ih izmislili plaćeni su na temelju dobiti koju su ti proizvodi stvarali, pa su govorili: Kako ćemo to objasniti? Kako znamo da li smo time stvorili gubitak? Zauzeli su stajalište da ako imate financijski instrument bilo kojeg opisa, bilo da je kredit, instrument i sl., prepoznate da stvarate gubitak samo ako ga prodate. Ako je još u vašoj bilanci, ondje ga i ostavite. Bez usklađivanja. Samo prepoznajte da kada ga prodate, gubite. I bez rezerviranja. I to su uveli kao američki knjigovodstveni standard. Naravno, Međunarodni odbor za knjigovodstvene standarde u Europi, uvijek se borio sa SAD-om. I oni se natječu s njima, kao i svatko drugi, za posao. I tako je to postalo dio knjigovodstvenih standarda. Ovaj oblik izvještavanja o financijskoj imovini usvojen je kao jedan od glavnih knjigovodstvenih standarda u cijelom svijetu, a ne samo u Americi. To znači da su mnoge banke izvještavale na tim temeljima. Kao rezultat toga, za značajne gubitke nije postojala rezervacija. Ona i dalje u velikoj mjeri ne postoji. Za značajne gubitke. Čak ni u Irskoj ne znamo kakvo je pravo stanje stvari, nitko ne zna, ali te brojke izgledaju čudno u odnosu na rezervacije. Bank of Ireland prošle je godine imala 108 milijardi u kreditima i 5% rezervacije za njih, dok je Bank of Scotland imala 33% za svoje 27,6 milijarde kredita. Doduše, situacija tu nije posve ista, ali postoji značajna razlika u rezervacijama između banaka koje su bile u irskom sustavu i htjele zadržati rast svog profita, i svoju aktivu netaknutom, i onih kojima do toga nije bilo stalo, i koje su prijavile pravo stanje stvari jer su ogranci britanskih banaka. Po bilo kojem standardu, 5% ne čini se mnogo, ali oni ne čine ništa više od toga, jer slijede knjigovodstvene standarde. Pogledate li obračunski luk za bilo koju irsku banku ili britansku banku, reći će... Ovo je važan dio. Zato što prema Zakonu o trgovačkim društvima u Europi, revizori su dužni dati istinitu i objektivnu sliku financijskih rezultata. To je ključno. To je zakonski regulirano i oni sada tvrde da daju istinitu i objektivnu sliku, u skladu s međunarodnim knjigovodstvenim standardima, kojima su zapravo oprečni, što znači da ne daju istinitu i objektivnu sliku nego njezinu verziju. O ovome se već govorilo. Tijelo za knjigovodstvene standarde u Engleskoj tražilo je mišljenja od vodećih stručnjaka kako bi dobili smjernice, ali oni te smjernice nisu željeli čuti. Rečeno im je da ne mogu tako raditi, da moraju prikazati pravo stanje stvari jer dioničari moraju dobiti istinitu priču. Ali našli su način da to izbjegnu, osmislili novu formulaciju kojom se koriste i danas. Značajna financijska imovina nema pokriće, mišljenja jako iskusnih pravnika u Velikoj Britaniji, Irskoj i drugdje, ignoriraju se i nije jasno zašto bi bilo koja tvrtka ili pojedinac preuzeo taj rizik, no čini se da ga preuzimaju. Dakle, to je nešto što se događa i što me dovodi do ovoga novog postupka pregleda kvalitete aktive, koji nas tek čeka. Zanimljivo je, jer postupkom pregleda kvalitete aktive pokušat će uskladiti različite definicije NPL-ova i izraditi novu, koju priprema regulator EU-a, Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo, koje se posljednji put kad su izvijestili o kreditima i nije baš proslavilo. Nakon toga slijede stres testovi. A na kraju procesa pregleda kvalitete aktive, kao što je Boris istaknuo, pripremit će popis svih banaka, njihovo financijsko zdravlje, procjenu prema američkoj CAMEL metodologiji, gdje će za svaku banka biti izražena kvaliteta aktive, upravljanje aktivom, upravljanje, dobit, likvidnost, osjetljivost na tržišne rizike itd. Veliko pitanje je kojim će se pravilima koristiti kod ispitivanja aktive, kojim načelima za NPL-ove, koja će knjigovodstvena pravila usvojiti, hoće li nastaviti s postojećim, što će se dogoditi pokažu li njihovi nalazi da je velik broj europskih banaka u ozbiljnim teškoćama? Što onda učiniti? To je zanimljivo jer Wolfgang Münchau, koji piše za Financial Times, vrlo pronicavo piše o mnogim stvarima. Prije dva dana pisao je o cijelom tom procesu i rekao: Monetarni i bankarski podaci govore nam da će se u bliskoj budućnosti gospodarstvo klackati oko nulte stope rasta, jer financijski sektor ne opskrbljuje gospodarstvo s dovoljno sredstava. Nastavlja: Bankarska unija mogla bi pomoći, ali samo kad bi se prekinuo odnos između banaka i vladara i očistile bilance, a to se neće dogoditi. Vjerujem da je Mario Draghi, predsjednik Europske središnje banke, doista odlučan u namjeri da producira točan pregled kvalitete aktive, koji kreće sljedeći mjesec. On sigurno ne želi ponoviti pogreške Europskog nadzornog tijela za bankarstvo koje je izgubilo svu svoju vjerodostojnost s lakrdijaškim stres testovima. Dalje: Ali što on može učiniti ako države ne mogu dogovoriti fiskalni backstop za to? Ne bi li bilo neodgovorno priznati da bankama treba nekoliko stotina milijardi eura kapitala, kada taj novac jednostavno ne postoji? No bez čistog računa u bankarskom sektoru, ne vidim nikakvu promjenu trenda u monetarnim i bankarskim pokazateljima? Eto, to je vjerojatno istina. Učini li EU ono što kaže da će učiniti, ako to provedu, naći ćemo se ne samo pred pravim problemom nego i pred golemim problemom, a kako ćemo se nositi s rezultatom takvoga pregleda aktive ako nam bude trebala trilijarda dolara, ili nešto blizu toga iznosa, a Njemačka je ne bude spremna dati. Svi znamo da samo Ni. Ali postoji još jedan problem. jemci imaju toliko novca. Kao što znate, ESB je još 2011. na Forumu uspostavila da su irske banke kolektivno solventne, unatoč tome što su irske banke pokazale da zapravo nisu nesolventne. To je vrlo teško, a nedavno je Victor Costanzio izjavio da vjeruje da su europske banke u vrlo dobrom stanju i da su kapitalni omjeri u prosjeku bolji u Europi nego u Americi, što, s obzirom na ono što smo danas čuli, i s obzirom na ono što je opće poznato, nije baš tako. U svakom slučaju, to bi općenito bili moji komentari. Još samo nekoliko riječi o nečemu što je ponovno moj hobi, ali je i relevantno, i onda vas puštam. Sve se seli u središte Europe, daleko od periferije, daleko od manjih država, u centar, i donosi mu kontrolu. To se ne događa samo na područjima koje smo razmotrili; stres testovima i nadzoru banaka. Pozabavite li se poreznim pitanjima, jasno je da je to što se događa indikativno. Pogledate li novu politiku poreza na dobit u Europskoj uniji, potencijalno je to vrlo zabrinjavajuće. Evo vam situacije. Irska ima nisku stopu poreza na dobit i privlači velik broj tvrtki poput Googlea i sl. To je već dugo glavna pokretačka snaga našeg gospodarstva. Siguran sam da su mnogi od vas upoznati s poteškoćama koje smo u tom području imali i da tu praksu nije uvijek pratio najbolji glas. Ipak, to je najveći doprinos našem gospodarstvu i mnoge istočnoeuropske države kopiraju model niske stope poreza na dobit, te zbog niskog poreza privlače multinacionalne kompanije u svoje zemlje. Zajednička porezna osnovica koju Europa sada želi uvesti... Uzmite tipičan primjer. Google npr. ima svoje urede u Irskoj, a ne u Francuskoj. Dakle, prihod od oglašavanja ide u Irsku premda su ga stvorili francuski kupci, ali prema postojećem poreznom zakonu, budući da Google nije fizički prisutan u Francuskoj, oni ondje ne plaćaju porez. Oni ga plaćaju samo u Irskoj, iako je prihod ostvaren drugdje i to je uzrok problema. U budućnosti bismo mogli imati drugo pravilo, a to je da se sva dobit tvrtki u europskim zemljama konsolidira i dijeli između zemalja na temelju prometa u tim zemljama i na temelju kapitala u njima. To znači da mi ne dobivamo ništa, a Njemačka, u kojoj bi promet mogao biti 30% zaradit će 30% od dobiti i poreza, dok ćemo mi zaraditi 1%. Drugim riječima, dobit prenosi iz manjih u veće zemlje, jer je očito da su ondje glavni kupci. U tu svrhu OCD je već osmislio druge popratne mehanizame. Vrlo štetna praksa jer je porez na dobit jedna od najvećih prednosti manje zemlje. Njime se privlače međunarodne tvrtke, posebno američke, a nakon što ih privučete, lako im prodate i sve ostalo, no ako im to ne možete prodati i ako moraju platiti isti porez u Irskoj, u Hrvatskoj ili negdje drugdje kao u Njemačkoj, onda će otići tamo. Tu će biti razlike u troškovima rada, ali njih će u te zemlje privući druge efikasnosti koje u njima postoje. To se upravo sprema u Europskoj uniji i moguće je da će se realizirati u sljedeće tri ili četiri godine. Ponovno se krećemo prema centru, daleko od periferije i to je, po mom mišljenju, uznemirujući trend. Mnogo više kontrole seli se u središte Europe. Drago mi je što sam bio s vama, hvala vam na toj prilici. Mnogo vam hvala.
