Poštovani,

u ovoj prilici iskreno zahvaljujem svima koji su sudjelovali u projektu uspostave hrvatske valute prije četvrt stoljeća; drago nam je da su mnogi od njih i danas ovdje, s nama, kako bismo zajednički s cjelokupnom hrvatskom javnošću obilježili ovaj značajan datum. Posebno mi je zadovoljstvo da danas, kada obilježavamo četvrt stoljeća uvođenja kune, predstavim i prigodno izdanje optjecajnoga kovanog novca od 25 kuna. 25 kuna za 25. rođendan kune. Uspjeh ovog izdanja je, rekao bih, zagarantiran, s obzirom na red za kupovinu ovih kovanica pred HNB-om već od ranog jutra.

No, vratimo se za trenutak u prošlost. 30. svibnja 1994. nije označio samo novu eru, stupanje na scenu hrvatske valute i time osnaživanje hrvatske državnosti, već je istovremeno bio i kruna uzbudljivih priprema koje su stvorile preduvjete da bi privremeni novac, hrvatski dinar, koji je u optjecaj pušten 23. prosinca 1991., mogao biti zamijenjen kunom. Politička bitka počela je ranih devedesetih kada je NBJ postala glasački stroj u kojem su odluke bile donošene, ne više konsenzusom, nego nametanjem interesa Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore uz odlučujući, peti glas samog guvernera NBJ-a ostalim članicama monetarne unije. Bilo je to vrijeme učestalih upada Srbije u zajednički monetarni sustav i neovlaštenog kreiranja zajedničke valute, korištenog za pokrivanje njezinih deficita i financiranje priprema za agresiju. Zloporaba i razgradnja monetarnog sustava kulminirala je odlukom Savjeta guvernera NBJ-a o izbacivanju Hrvatske i Slovenije iz sudjelovanja u emisiji primarnog novca u ljeto 1991. Time se hrvatski i slovenski financijski sustav htjelo baciti na koljena sa svim širim posljedicama na njihova gospodarstva.

Odgovor hrvatske države u nastajanju bio je brz i efikasan. Prvi je višestranački Sabor u svibnju 1990. na dužnost guvernera Narodne banke Hrvatske imenovao prof. dr. Antu Čičin-Šaina. Novo je rukovodstvo postavilo svoj cilj: ubrzan rad na osmišljavanju novoga monetarnog modela, na osamostaljenju novčane politike i na uvođenju hrvatske valute.

U kolovozu 1991. predsjednik Tuđman osnovao je Komisiju za pripremu koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica RH. Predsjednik Komisije bio je dr. Marijan Hanžeković, a u radu Komisije sudjelovali su predstavnici Hrvatske narodne banke predvođeni guvernerom te stručnjaci iz raznih područja kao i predstavnici Vlade i Sabora.

Pozivni natječaj za izgled novčanica otvoren je u travnju 1992., a krajem listopada izvršen je postupak odabira likovnog rješenja. U sljedećih šest mjeseci definirana su sva bitna obilježja novčanica te je u ožujku 1993. proveden međunarodni natječaj za tiskanje novčanica kuna. U ožujku 1993. otvoren je i pozivni natječaj za izradu likovnog rješenja za kovani novac, a istovremeno su započete i pripreme za ustroj kovnice novca u Zagrebu, koja je u siječnju 1994. službeno započela s otkovom kovanog novca kuna i lipa, tako da ove godine ujedno obilježavamo i četvrt stoljeća poslovanja Hrvatskoga novčarskog zavoda.

Osim spomenutih tehničkih priprema, bilo je nužno i prekinuti visoka inflacijska očekivanja. Inflacija je, naime, postala toliko visoka da je bila razarajuća za gospodarstvo.

Pokrenut je rad na stabilizacijskom programu i u listopadu 1993. program je aktiviran. Do njegovog uvođenja prosječna mjesečna inflacija u 1993. iznosila je 28 posto mjesečno! Program je bio uspješan i vrlo brzo je slomio inflacijska očekivanja. Inflacija je bila pobijeđena i konačno se moglo krenuti u uvođenje hrvatske kune.

Logističku pripremu uvođenja kune i zamjenu hrvatskog dinara provodila je Direkcija trezora Hrvatske narodne banke. U ratnim uvjetima, na teritoriju koji je bio djelomično okupiran, djelomično prometno izoliran, trebalo je u kratkom roku organizirati siguran prihvat gotovih novčanica, radilo se o 92,7 milijardi kuna u količini od 622 milijuna komada teških gotovo 1200 tona, te osigurati pretpostavke za zamjenu novca.

Uzimajući u obzir vrijeme i ratne okolnosti u kojima je izvršeno uvođenje kune, kao i činjenicu da je zamjena novca izuzetno važan događaj za svaku državu i njezin monetarni sustav, jasno je da je to bio jedan od najsloženijih projekata Hrvatske narodne banke, u kojem su sudjelovale i brojne institucije te pojedinci izvan središnje banke. Stoga smo i danas ponosni da je ovaj kompleksan zadatak, unatoč teškim uvjetima, bio obavljen besprijekorno i iskreno smo zahvalni svim sudionicima koji su svoje znanje, trud i energiju uložili u uvođenje kune, tada kao i nakon reintegracije okupiranih područja.

Institucionalno pamćenje kazuje nam da je već na samom početku tog puta hrvatska središnja banka jasno zastupala i stav o potrebi da Hrvatska uz izgradnju vlastitoga monetarnog sustava istodobno usvoji i načelno opredjeljenje da radi ostvarivanja vlastitih društvenih i ekonomskih interesa što prije uđe u integracijske procese, a konačno i u monetarnu uniju s drugim europskim zemljama. Ono što želim reći je da ideja monetarne integracije nije nova u Hrvatskoj, nije jučer izmišljena. Ona se ponavlja od početka monetarne suverenosti, preko pregovora za ulazak u EU, sve do danas. Jednostavno smo napokon došli u situaciju kada se ona može ostvariti.

Za razliku od prijašnjih valuta, kuna je od početka bila i ostala stabilna. Valuta koja ne gubi na vrijednosti; danas je to valuta potpuno pokrivena (pretežno) eurskim međunarodnim pričuvama. Nekome se može učiniti da 25 godina nije puno, no u monetarnoj povijesti sigurno nije malo. Da ilustriram: naša kuna je najdugovječnija po dizajnu i apoenima na ovom području od početka dvadesetog stoljeća, odnosno od napuštanja zlatnog novca. Za usporedbu, u Europi je najdugovječnija bila njemačka marka (takozvana treća serija) s "orlovima", koja je u dizajnu i apoenima bila nepromijenjena u uporabi od 1960. do 1995. Vrlo popularna i u ovim krajevima.

Ernest Hemingway, od svih, zanimljivo, baš on, jednom je dobro primijetio da je panaceja svih loše vođenih država tiskanje novca, ili, još gore, rat. Jedno i drugo daje narodu privremeni osjećaj uspjeha, jedno i drugo vodi u trajnu štetu, a jedno i drugo je obično utočište ekonomskih i političkih oportunista. Možemo biti ponosni da smo u nametnutom ratu uspjeli i pobijediti i tijekom rata uvesti valutu, čiju smo stabilnost održali do današnjeg dana i čiju ćemo stabilnost zadržati sve do uvođenja eura, istovremeno ne podliježući – a niti će to biti slučaj u budućnosti – ni ekonomskom ni političkom oportunizmu.

Ponosni smo, dakle, na uspješnu povijest kune, no ne želimo ni bježati od odgovornosti za sutrašnjicu. Kao što ne želimo ni budućnost koja će prekinuti veze s prošlošću. I zato sretan rođendan kuni, jer ona već sada jest, a uvijek će i ostati, važan simbol sigurnosti i samostalnosti hrvatske države, ali i most na njezinom putovanju u budućnost.