Dvadeset godina nakon uvođenja eura neke se europske zemlje još nisu voljne pridružiti monetarnoj uniji. Iako su obvezne uvesti euro, Švedska, Češka, Mađarska i Poljska odlučile su se za odgodu na neodređeno vrijeme. Postoje različiti ekonomski, politički, pravni, sociološki, pa čak i emocionalni činitelji za takvu odluku. U ovom se radu usmjeravamo na ključni ekonomski argument protiv uvođenja eura u tim zemljama – trošak gubitka monetarne samostalnosti. Naši rezultati pokazuju da već postoji visoka povezanost i usklađenost ključnih kamatnih stopa i poslovnih ciklusa između europodručja i ostalih zemalja EU-a. Poslovni ciklusi u objema skupinama zemalja pretežno su vođeni istim šokovima (engl. common shocks). Slijedom postulata teorije optimalnoga valutnog područja pružamo dokaze koji podupiru mišljenje da će zajednička monetarna politika u tim zemljama najvjerojatnije biti odgovarajuća zamjena za nacionalne protucikličke politike. Dakle, odluka ovih zemalja da se do daljnjeg ne pridruže europodručju ne može se objasniti čisto ekonomskim razlozima.