Viceguverner Hrvatske narodne banke Damir Odak na dvadesetoj konferenciji Hrvatsko novčano tržište moderirao je panel posvećen oprostu duga. Sudionici ovog okruglog stola bili su Zvonimir Akrap, član Uprave Splitske banke d.d., Matija Birov, viši izvršni direktor Upravljanja rizicima, Privredna banka Zagreb d.d., Domagoj Karadjole, član Uprave Hrvatske poštanske banke d.d., Zoran Košćak, član Uprave Raiffaisenbank Austria d.d., Boris Centner, član Uprave Erste&Steiermarkische Bank d.d., Zorislav Vidović, član Uprave OTP banke Hrvatske d.d. i Mario Žižek, predsjednik Uprave Addiko Bank d.d.

U svojem uvodnom izlaganju, viceguverner Odak postavio je temeljno pitanje sa strane financijskog sektora: isplati li se oprost duga? Na prvi pogled, odgovor naravno glasi da se ne isplati, i to iz dva osnovna razloga: oprostom duga odričemo se imovine koja nam po zakonu pripada, a s obzirom da je oprost duga prihod, i to priličan, oprostom duga ohrabrujemo i druge da se potrude ostvariti taj prihod. Ako dužnici steknu dojam kako je neplaćanje duga put ka mogućem oprostu, mnogi će prestati plaćati. Takvo bi ponašanje usporilo trgovanje i generiranje kredita, te bitno otežalo funkcioniranje gospodarstva.

Ipak, viceguverner je utvrdio da je oprost duga kao moguća strategija rješavanja neprihodonosnih kredita ozbiljnana tema. Uvodno je također dao kratak pregled situacije na tržištu kredita: tijekom 2014. i 2015. udjel neprihodonosnih kredita (NPK) u portfelju banaka doseže najvišu točku, bez obzira na metodologiju, dok tijekom 2016. taj udio pada, a brzina daljnjeg pada udjela ovisi o strategiji rješavanja NPK-ova koju će banke primijeniti. Također, prestanak rasta i početak pada udjela NPK-ova u portfelju prethodi ubrzanom rastu gospodarstva. „Stoga razlikovanje uzroka i posljedice nije ni očito niti jednostavno“, objasnio je viceguverner Odak.

Udio neprihodonosnih kredita smanjuje se kroz tri procesa: prodaju, otpis i naplatu. Glavni kanal smanjenja udjela u 2016. godini bila je prodaja: iz bilanci nadziranih kreditnih institucija je „deregulirano” tj. isključeno 6,0 milijardi kuna kredita. Udio neto vrijednosti NPK kredita u neto kreditima uslijed visoke pokrivenosti ispravcima vrijednosti iznosi s krajem 2016 godine 5%. Opterećenje ukupnog bankarskog kapitala neto NPK-ovima (Texas ratio) iznosi 26%, dok je kritična vrijednost između 70% i 100%. Uz prosječnu adekvatnost kapitala od 22%, NPK-ovi bankama više nisu ozbiljan bilančni problem. Prema iskazanim rezultatima za 2016. smanjuje se i njihov utjecaj na račun dobiti i gubitka (RDG).

Tko najviše muku muči s kreditima?
U svojem je izlaganju viceguverner Odak naglasio da je udio neprihodonosnih kredita skoro tri puta viši kod poduzeća nego kod građana. Je li otpis dobra strategija kod kredita poduzeću? Odgovor najviše ovisi o tome je li nemogućnost otplate kredita posljedica jednokratnih pogrešaka u prošlosti?

„Ako je to slučaj, onda obično ima prostora da se dogovorom banaka i dužnika popravi situacija. I u slučaju neprihodonosnih kredita građanima ima prostora za dogovor. Njime se štede sudski troškovi i smanjuje diskont, uz koji se nekretnina prodaje“, zaključio je viceguverner Hrvatske narodne banke.

Kakav makroekonomski utjecaj imaju neprihodonosni krediti?
Smanjena dostupnost i viša cijena kredita uslijed pritiska na bilancu i račun dobiti i gubitka banaka – ovaj je problem u Hrvatskoj djelomice riješen, iako je ostavio posljedice na cijenu kredita; potom suboptimalno korištenje fizičkog kapitala poduzeća i demotiviranje dijela radne snage na tržištu kapitala – sve su to negativni makroekonomski utjecaji neprihodonosnih kredita.
„Za uklanjanje svi nepovoljnih utjecaja nije dovoljno ispraviti vrijednost neprihodonosnih kredita, treba ih riješiti. Rješenje je naplata kroz ovrhu/refinanciranje ili uspostava urednog ispunjavanja ugovorne obveze kroz obostrano prihvatljiv dogovor – novaciju ugovora“, istaknuo je viceguverner Odak.

Zašto se ponekad ipak isplati otpisati dug?
Zanemarimo li aspekt „moralnoga hazarda”, u situaciji kad ne postoje razumni izgledi za punu naplatu, banci se isplati otpisati dio duga u sljedećim slučajevima: (1.) ako prodaje dug, mora kod prodaje ponuditi cijenu koja će kupcu omogućiti zaradu; to je „dio” koji banka i dužnik na osnovu neposrednog dogovora mogu „podijeliti”, a da im se oboma isplati; (2.) ako se banka odluči na sudsku naplatu, očekivani iznos koji u konačnici može naplatiti umanjen je za sudske troškove i neizvjesnost buduće naplate; (3.) ipak, najviše u prilog dogovora jest činjenica da se bez dogovora dužnik bori protiv banke, a s dogovorom surađuje s bankom. Tu nastaje najviše vrijednosti koja se može podijeliti.

Viceguverner Odak razradio je potom primjer u kojem banka ima 5milijuna potraživanja od poduzeća: u razradi su uspoređena dva scenarija; u prvom se banka koristi prisilnom naplatom, a u drugom banka otpisuje 1,5 milijuna kuna duga i reprogram duga na 10 godina uz 7% kamate - detalji u prezentaciji koju možete pogledati ovdje.

Analiza je pokazala da je drugi scenarij, uz primjenu diskonta od 10% godišnje, povoljniji za oboje – banku i klijenta. Viceguverner Odak potom je iznio kriterije za primjenu takvog oprosta duga. Prvo, transakcija mora biti jednokratna, i ne treba obećavati njezino ponavljanje. Drugo, nesposobnost plaćanja mora proizlaziti iz duga nastalog jednokratnom transakcijom u prošlosti, a ne iz lošeg poslovnog procesa. Treće, sva formalno-pravna i porezna pitanja moraju biti jasno riješena. To se primarno odnosi na valjanost instrumenata osiguranja kod novacije ugovora, te na porez na primitak kod otpisa za fizičke osobe. I napokon, četvrto, uvjetni otpis (u slučaju da dužnik ispuni buduće uvjete) mora imati neupitan formalno-pravni i porezni tretman.

A što kažu bankari?
Predstavnici visoke upravljačke strukture najvećih hrvatskih banaka istaknuli su brojne probleme na koje nailaze u rješavanju neprihodonosnih kredita, a iz njihovih izlaganja bila su vidljiva i neka različita rješenja odnosno pristupi ovom problemu. S poslovne strane, skoro su svi predstavnici banaka primijetili vrlo loša iskustva s predstečajnim nagodbama. Po njihovoj procjeni oko 80% svih ugovora koji su u sebi sadržavali otpis duga nisu rezultirali poslovnim oporavkom klijenta.

Pritom su se svi složili kako je glavni razlog za uspjeh odnosno neuspjeh takovih nagodbi upravo kvaliteta komunikacije klijenta i banke te volja za provedbu svih operativnih i financijskih promjena u poslovanju, a koje su preduvjet uspješnog oporavka. Kod klijenata koji su transparentni prema banci i iskreno surađuju, postotak uspjeha je prilično visok. No, dosadašnja praksa pokazuje kako su takovi klijenti rjeđi među onima koji su dužnici po neprihodonosnim kreditima.

Pojedini diskutanti inzistirali da otpis duga ima više smisla kod građanstva, posebno kada su u pitanju stambeni krediti, i u gospodarstvu kod malih poduzeća, dok je kod srednjih i velikih poduzeća primjena "debt to equity swap-a" bolja od otpisa jer daje bankama priliku da i upravljački unaprijede dužnika. Drugi su pak bili neskloni takovom pristupu jer smatraju da upravljanje poduzećima nije zadatak banaka. Posebno su naglasili da u slučaju srednjih i malih poduzeća nemaju interesa preuzimati vlasničke udjele, već da će radije prodati kredite i prepustiti specijaliziranim agencijama provođenje naplate.

Nadalje, predstavnici banaka ukazali su i na regulatorne nejasnoće, posebno vezano na porezni tretman.

I suradnja pridonosi rješenju duga
Zaključno, viceguverner Odak sažeo je osnovne teze za odgovor na pitanje panela – isplati li se oprostiti dug? Djelomični otpis duga bankama se isplati nakon jednokratnog događaja koji je stvorio značajne neprihodonosne kredite samo pod određenim uvjetima. Ovakvo rješavanje problema ima višestruke pozitivne efekte. Naime, dogovor banke i klijenta bitno mijenja motivaciju i odnos klijenta prema dugu: umjesto konfliktne situacije stvara se situacija suradnje. Suradnja omogućuje rješavanje duga uz bitno manje troškove, a banka i klijent mogu podijeliti uštedu. Također, dogovorno rješavanje dugova povećava gospodarsku aktivnost u usporedbi s prisilnom naplatom. Ipak, pri tome treba voditi računa o iskustvima koja su iznijeli bankari da su uspješna takova rješenja više iznimka nego pravilo.