Dinamika i odrednice migracija iz Hrvatske

Objavljeno: 23.5.2018.
Dinamika i odrednice migracija iz Hrvatske

Ivana Draženović, Marina Kunovac i Dominik Pripužić

U Hrvatskoj narodnoj banci 22. svibnja 2018. održana je 25. Ekonomska radionica, na kojoj je predstavljen rad Ivane Draženović, Marine Kunovac i Dominika Pripužića iz Direkcije za ekonomske analize pod nazivom "Dinamika i odrednice migracija – primjer Hrvatske i iskustva novih zemalja članica Europske unije". Nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji 2013. migracijski tokovi prema starim zemljama članicama snažno su se povećali, no argumentirana rasprava o ovoj temi otežana je zbog nepotpunog obuhvata podataka o emigraciji, koja nije samo specifičnost Hrvatske, ustanovljuju autori.   Provedenim istraživanjem pokušale su se prikupiti dodatne informacije o razmjerima posljednjega emigracijskog vala iz Hrvatske, usporediti hrvatski slučaj s iskustvima ostalih novih zemalja članica EU-a u razdoblju prije pristupanja Europskoj uniji te nakon toga te ekonometrijski ispitati glavne ekonomske i neekonomske činitelje emigracije iz novih prema starim zemljama članicama.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, a kada se govori o spolnoj strukturi emigranata, autori ističu da je ona podjednaka, tj. da se jednako iseljavaju i žene i muškarci, no kad se govori o dobnoj strukturi, najveći broj emigranata pripada skupini od 25 do 40 godina, pri čemu je prosječni emigrant znatno mlađi u razdoblju nakon pristupanja EU-u (u 2016. emigrant je prosječno imao 33,6 godina u odnosu na 41,5 godina u razdoblju od 2001. do 2013.). U podjeli po regionalnoj pripadnosti emigranata pokazuje se da regije u kojima je nezaposlenost veća imaju i veću emigraciju te se tako prema posljednjim dostupnim podacima najviše stanovnika iseljava iz istočne i središnje Hrvatske.

Smatra se da u većini slučajeva službeni podaci o emigraciji iz zemlje ishodišta, koji se zasnivaju na samoodjavama emigranata, mogu podcjenjivati stvarnu emigraciju. Stoga su autori posegnuli za službenim statističkim podacima o hrvatskim emigrantima u odredišnim zemljama zapadne Europe, a zbog problema s dvojnim državljanstvom gdje je god bilo moguće rabili su „uži” obuhvat, odnosno kriterij zemlje rođenja ili zemlje prethodnog prebivališta umjesto kriterija državljanstva. Indirektni emigracijski tijekovi upućuju na znatne razlike u brojkama; u razdoblju 2013. – 2016. zrcalna statistika pokazuje 230 tisuća emigranata u zemlje EU-a naspram 61 tisuće prema podacima DZS-a. Očekuje se da će se ova razlika smanjivati, ponajviše zbog izmjena porezne regulative od početka 2017. godine kojom se pojedince potiče da reguliraju svoju rezidentnost kako bi izbjegli dvostruko oporezivanje (neslužbeni podaci upućuju na to da je u 2017. iz Hrvatske emigriralo 80 tisuća stanovnika). 

Analiza službenih statističkih podataka novih zemalja članica EU-a pokazala je da je pristupanje EU-u povećalo sklonost migracijama u novim zemljama članicama. Osim toga, podaci upućuju na ujednačavanje spolne strukture emigranata na kraju promatranog razdoblja nakon početnih odstupanja, dok je prosječna dob emigranta u pravilu manja od prosječne dobi domicilnog stanovništva. Kao glavno odredište emigranata iz novih zemalja članica prevladava Njemačka, koja je u svim zemljama jedno od prva tri odredišta.

U skladu s usporedbom podataka za Hrvatsku prema podacima DZS-a i prema indirektnim statistikama zemalja odredišta, isti je pristup primijenjen i za analizu migracijskih tijekova iz drugih novih zemalja članica EU-a. Usporedba indirektnih emigracijskih tijekova među novim zemljama članicama EU-a pokazala je da je odljev stanovništva iz Hrvatske usporediv s odljevom iz siromašnijih novih članica EU-a poput Bugarske i Rumunjske. Prema rezultatima ekonometrijske analize, najvažniji činitelj emigracije u promatranom razdoblju bilo je pristupanje Europskoj uniji, koje podiže očekivanu razinu emigracije u rasponu između 30% i 60%, ovisno o specifikaciji modela. Osim toga, na odluke o migracijama utječu i ekonomski činitelji (dugoročni i kratkoročni), ali i kvaliteta institucija i obrazovna struktura populacije, pa ovakvi nalazi upućuju na intervencijski prostor za nositelje politika. Autori također smatraju da pri ocjeni dugoročnih učinaka treba biti oprezan jer gubitak mladih i obrazovanih ljudi smanjuje raspoloživi ljudski kapital i ugrožava postojeće socijalne politike, no ipak emigranti stječu specifična znanja i vještine koji se mogu transferirati natrag. Također, emigracija može imati i povoljne učinke na domaće tržište rada u obliku rasta nadnica, smanjenja nezaposlenosti i aktivacije dugoročno neaktivnih.

Autori će ovu analizu predstaviti na 24. Dubrovačkoj konferenciji.